|
| |
Piše: Mislav Miholek
Izvorno objavljeno na Križ Života
Datum objave: 16. 9. 2014.
Moja pokojna baka Marija bila je sastavni dio mog odgoja. Nažalost, nisam
imao čast vidjeti je mladu osim na slikama, ali bila je opasna žena. Odrastala
je i obrazovala se između dva svjetska rata. Što bi se u komunizmu reklo,
buržujsko dijete, žena svoga doba, među ostalim, igrala je tenis u HAŠK-u. Meni
nezamislivo, ali tako je bilo. Odgajana je u internatu u Varšavskoj. Bila je
vjernik, ali zbog svoga školovanja nije mogla podnijeti časne sestre. Priznajem,
to nepovjerenje spram ženskih redova usadila je u mene, a i neke životne
situacije, moje osobne, ali i žive priče drugih ljudi, uvjerili su me da ženski
redovi, pogotovo oni zatvoreni, nemaju smisla u suvremenom svijetu. Imaju smisla
utoliko jer netko treba prati muškoj braći po samostanima rublje, čistiti i
kuhati, jer smo mi muški velika djeca koja ne znaju otvoriti vešmašinu.
Naravno, zadnja rečenica je poražavajuća ironija, nije moja, nego od jednog
kolege s KBF-a, koji se uvijek čudi kako to žene trpe. Simptomatično da su
većini osoba koje poznajem, a postale su ateisti ili agnostici, vjeronauk držale
časne sestre.
Njezin brat Ferdo, studentski dužnosnik HSS-a, vječni student prava (ipak
ga je dovršio), krstio ju je imenom klerikalka. Naime, muškarci u Hrvata
oduvijek su izbjegavali crkve. Ferdo, nabrijani Hrvat, još nabrijaniji sportaš
(zadnja funkcija: šef nadzornog odbora kompletnog starog prijeratnog Dinama),
odgajan od salezijanaca, bio je totalni ateist. Između nogometa i crkve, uvijek
je birao nogomet, alkohol, žene i politiku. Vjersko nije nikako doživljavao,
iako nikada nije tražio ispis iz Crkve. Iako je moja baka bila odgajana u
tridentskom duhu, pa i sudjelovala u Hrvatskom katoličkom pokretu u jednoj od
ženskih organizacija, kada je došao Drugi vatikanski koncil i njegove reforme,
moja baka je zdušno stala uz iste, te bila na koncilskom putu. Redovno je
donirala za izgradnju “naše” crkve u Sigetu (iako u Trnskom sigetsku crkvu nitko
zaista ne doživljava kao svoju), a za izgradnju katedrale je dala toliko da je
bila u redu većih donatora. Nadživjela je moga djeda čak 57 godina, od prvoga
dana je zarađivala svoju plaću kao učiteljica i bila je zapravo emancipirana
žena za svoje doba. Bila je tvrda vjernica, koja je najviše patila kada za
komunizma nije smjela ići u crkvu, a tek nakon penzije se vratila u crkvene
klupe. Takvih vjernika, više gotovo da nema.
Danas je situacija nešto drugačija. Iako su žene i dalje većina vjerničkoga puka
koji odlazi na bogoslužja, bilo na katolička, protestantska ili pravoslavna,
među mlađom ženskom populacijom vlada svojevrsni ateizam. Kada si nezaposlen i
honorarčiš kao ja, a navodno si svršio teologiju, onda između honorara, imaš
vremena razmišljati o religijsko-vjerskoj slici oko sebe.
Prvo, za mene postoji razlika između religije i vjere. Ateističke udruge uvijek
kriče da kako netko tko ne vjeruje može biti dio crkve. Itekako može. Uzmimo
Švedsku; 65% građana Švedske članovi su luteranske Švedske crkve, a po
istraživanjima u Boga vjeruje 5-10% građana Švedske. Religija nije samo vjera,
religija je pripadnost narodnoj kulturi, religija je tradicija. Zato uvijek
kažem da će u Hrvatskoj uvijek po popisu stanovništva biti barem 65% katolika,
što god da netko govorio. Po mom nekom iskustvu i razgovoru s ljudima, veći dio
vjernika nema neku jaču vjeru, nema neko teološko znanje, niti ih to zanima, ali
osjećaju se katolicima i nema te sile, pogotovo ne dvije, tri naporne ateističke
udruge koje će njih spriječiti da se osjećaju i izjašnjavaju kao katolici. Ovo
je samo dokaz da domaća teologija ne dopire do vjernika.
Drugo, došlo je do nekog ludog obrata. Govorim o stanovništvu u svojim
dvadesetima i tridesetima godinama. Kada se predstavim i kažem što sam, svi rado
razgovaraju o vjersko-religijskim temama. Svaka deseta žena s kojom razgovaram o
ovim temama, vjeruje u Boga. Devet od deset ne vjeruje, ne doživljava Crkvu ili
crkve kao nešto što ih zanima u životu. Kod muškaraca je situacija drugačija.
Devet od deset se osjeća katolicima, pet od deset promišlja vjeru. Zanimljivo
je, muškarci ne idu u crkvu, a ova jedna žena ide. Ovo je moje osobno opažanje,
ovo nije znanstveni fakat. Možda se ja krećem u takvim krugovima, možda me
zanimaju ateistkinje, ne znam, ali danas, mlade žene ne zanimaju niti crkva,
niti Bog; sretne su u svojoj nevjeri. Nekad bi situacija bila obrnuta, s time da
bi veći dio žena išao u crkvu.
No, što sa ženom u suvremenoj Crkvi? Kod luterana ženski pastori funkcioniraju
vrlo dobro, ali to proizlazi iz specifičnosti evangeličke teologije, koja je
građena ipak na Lutherovom otvorenom pogledu na svijet. Uvjeren sam npr.
da nikada žene u pravoslavnim crkvama neće biti svećenice ili đakonese. Što se
tiče Katoličke crkve, smatram da prvo treba ukinuti celibat, pa onda razmišljati
o ženama svećenicima, jer bilo bi ludo da se teret celibata proširuje. Za
početak, kao što Novi zavjet i povijesna svjedočanstva pokazuju, postojale su
đakonese, pa bilo bi dobro da se krene sa ženskim udanim trajnim đakonima. Ali
znajući kakvo je stanje u Vatikanu, to je teško za očekivati. Iako, generalno
gledajući, ne postoji biblijska prepreka da bi žene bile ređene kao svećenici.
To nigdje nije zabranjeno u Novom zavjetu.
Gledajući pak vehabijski Kalifat u Siriji i Iraku, rekao bih da je budućnost
žene kao takve tmurna. Ako se kalifat ustali, a ima dobre šanse, čini mi se da
će cijeli svijet skrenuti u konzervativnije vode. Kalifat je budućnost. Baš zbog
toga, treba podsjećati na riječi svetoga Pavla: Muževi, ljubite svoje
žene kao što je Krist ljubio Crkvu te sebe predao za nju da je posveti,
očistivši je kupelji vode uz riječ te sebi predvede Crkvu slavnu, bez ljage i
nabora ili čega takva, nego da bude sveta i bez mane. Tako treba da i muževi
ljube svoje žene kao svoja tijela. Tko ljubi svoju ženu, sebe ljubi. Ta nitko
nikada ne mrzi svoga tijela, nego ga hrani i njeguje kao i Krist Crkvu. Doista,
mi smo udovi njegova Tijela! (Ef 5,25-30). Kao što vidimo, dolaze vremena
kada će hrvatske crkve biti prazne, pa će zapravo biti svejedno tko će biti za
oltarom.
NAKNADNA PAMET (2024.):
Ovaj tekst je nastao po ideji moga susjeda, kolege teologa, kolege medijskoga
djelatnika, ali nadasve planinara, hitchhikera i dragoga čovjeka
Nikole Horvata. Reakcije više nego burne, pogotovo po tvrdim konzervativnim
katoličkim blogovima koji mrze sve starije od 16. stoljeća. Iako je tekst toliko
blag i dosadnjikav, da stvarno ne razumijem taj iskonski strah od vagine.
Sve tekstualne sadržaje dopušteno je
prenositi, u cjelini ili djelomično, uz obvezno navođenje autora teksta, naziva
stranice i poveznice na preneseni sadržaj. | |
|