|
| |
Piše: Mislav Miholek
Izvorno objavljeno na Križ Života
Datum objave: 2. 7. 2014.
Ove nedjelje, za osmine finala između Grčke i Kostarike, reprezentativci
Kostarike su se, prije izvođenja slobodnih udaraca, pomolili. Iako se nogometaši
često križaju i to na jedan gotovo praznovjeran način, Kostorikanci su me
oduševili svojom tihom i iskrenom molitvom. Što i kako su se molili, samo oni
znaju. Ali bio sam ugodno iznenađen.
Nogomet nikoga ne ostavlja ravnodušnim, ili ga se obožava, ili mrzi. Sredine
nema. U mojoj obitelji nogometna tradicija je jaka. Do 1945. se navijalo za
akademičare, za crvene, za HAŠK, kada su Građanski i HAŠK dokrajčeni, navijalo
se za plave, za Dinamo. Sam sam odradio nekoliko godina na stadionu. Dinamov
repertoar navijačkih pjesmica je vrlo velik. Još iz osamdesetih pjeva se Mi
smo Bad Blue Boysi, čuvari zagrebačke časti, Katoličke crkve i Hrvatske ili
pak Bad Blue Boys, Bad Blue Boys, Bog i konjica (konjak), neka živi Dinamo i
majka Hrvatska! Nisu svi navijači Dinama katolici, štoviše u Dinamu su
uvijek igrali Bošnjaci i Albanci. Kada bi se sociološki radila religijska slika,
na stadionu bi se našlo ljudi svih vjera i ateista, ali nekako su BBB uvijek
voljeli gajiti imidž katoličke skupine navijača. S obzirom na sve navedeno,
mnogi će se pitati kako navijačka skupina može biti katolička? Ali sjetimo se
kako je to u Glasgowu, između katoličkog Celtica i protestantskih Rangersa. Da
ne govorimo kako strastveno nogomet igraju svećenici i bogoslovi.
Tu dolazimo do činjenice da vjerska pripadnost i vjerska praksa nisu svakome
isti. Kada borbeni ateisti prebrojavaju u Hrvatskoj koliko ljudi ide u crkve,
onda tvrde da su samo to vjernici. Teolozima (što bi se novozavjetno reklo
pismoznancima) vjera je jedno. Kler pak vidi vjersku pripadnost na jedan
drugi način. Bakica koja svake nedjelje odilazi u crkvu vidi vjeru na svoj
način. Navijač koji je pjevao gadnu pjesmicu na račun protivničkog kluba u kojoj
spominje što će sve raditi sestrama i majkama suprotne skupine, opet sebe smatra
vjernikom. Netko tko je prestao odlaziti u crkvu na bogoslužbe, opet sebe smatra
vjernikom. Ne mogu borbeni ateisti davati mjerila što ili tko nije vjernik.
Naravno da će se teolozima dizati kosa na glavi kada netko u jednom trenu pjeva
da je čuvar Katoličke crkve, a u drugom trenu koristiti najprljaviji rječnik
koji postoji.
Postoji tisuću i jedan pogled na to što je to vjernik. I naravno da je teologija
tu da rastumači tko je i tko nije vjernik. Ali ne mogu borbeni ateisti tvrditi
tko je vjernik, a tko to nije. I primarno je posao teologa da kritizira
postupanja vlastitih vjernika. Naravno da navijačko ponašanje često zna biti
daleko od evanđeoskih mjerila. I da nasilje nema veze s Kristom. Doduše, rijetko
kada će se čuti teološki glas da se nogometne strasti moraju primiriti. U mojim
navijačkim danima, priznajem, ne bih baš doživio teološku kritiku i mahnuo bih
rukom i navijao glasnije.
S druge strane, često se može vidjeti iskrena molitva na nogometnim terenima.
Sasvim je jasno da Bog ne sjedi za televizorom zaogrnut navijačkim šalom te da
uz limenku pive dijeli nogometnu pravdu, ali navijači i igrači se svejedno
usrdno mole. Npr. već spomenuta molitva reprezentacije Kostarike je pomogla
utoliko što su sasvim izvjesno pribrali glave. Tu je fascinantna moć molitve. I
u uzavreloj strasti stadiona može se pronaći mir.
Na Zapadu Europe stadioni su puniji nego crkve. Što je tako privlačno na
stadionu? Osjećaj zajedništva i jednakosti. Ono što je Crkva prvih stoljeća
nudila svojim vjernicima, to se danas može naći na tribinama. Na tribini se ne
pita tko je kakvog podrijetla, kakvog je obrazovanja, kako se zove. Tu se je
zbog svoga kluba ili svoje reprezentacije. Stadion je mjesto pripadanja. Jedan
od mojih najdražih profesora s Fakulteta političkih znanosti, prof. dr. Zoran
Kurelić, usred metodologije znao je razglabati o nogometu. Od kvartovskih
klinaca, do sveučilišnih profesora, nogomet je popularan.
Crkve se trebaju ugledati na stadione, ne u aspektu prostih pjesmica i
(ne)verbalnog nasilja, nego u otvorenosti prema svima. Taj osjećaj zajedništva,
taj osjećaj pripadnosti, to bi trebale davati naše crkve. Tragično je da se
netko osjeća bližim Bogu na stadionu, nego u crkvi. Neka nam Bog svima da
pameti, mira i ljubavi na stadionu te neka crkvene klupe budu pune
NAKNADNA PAMET (2024.):
Nogomet je... nogomet!
Sve tekstualne sadržaje dopušteno je
prenositi, u cjelini ili djelomično, uz obvezno navođenje autora teksta, naziva
stranice i poveznice na preneseni sadržaj. | |
|