|
| |
Piše: Mislav Miholek
Izvorno objavljeno na Križ Života
Datum objave: 28. 5. 2014.
Mnogi će reći, zašto ovakav tekst u ovakvo vrijeme? Krenut će priče o
jedinstvu, kako smo konačno nešto zajednički napravili. Ali posao teologije i
teologa nije da uljepšavaju stvarnost, nego je primarno posao teologije da
prikazuje stvarnost u svjetlu Božje Riječi. Trenutno, kada se gledaju ove
poplave, izviru mnoga pitanja.
Prvo i temeljno pitanje koje će si mnogi postaviti jest zašto Bog dopušta
patnju. Oni koji misle da je pobožnost slijepa vjera bez ikakvog razuma, graknut
će na ovo pitanje. Ja ću unaprijed reći da ja, kao teolog, na ovo pitanje nemam
nekakav čaroban odgovor, ono što ću napisati ne zadovoljava niti mene, pa nemam
uopće iluzije da će zadovoljiti većinu čitatelja. Ali imam iskrenu potrebu
pisati na ovu temu. Vodena bujica odnijela je mnogima ono za što su cijeli život
radili. Dolazi mi u misli psalmist koji zbori Na obali rijeka babilonskih
sjeđasmo i plakasmo (Ps 137,1), jer u ovakvoj situaciji, ovo je prva
reakcija.
S druge strane, dobar dio građanstva iskazao se u davanju pomoći. Nažalost, kako
nešto znam i o humanitarnoj djelatnosti, apeliram na građane da ne doniraju
novac, nego bolje da kupe nešto i da daruju nešto vrlo konkretno, kao npr.
pelene, hranu ili nešto slično. Država uzima PDV na donacije (sad su, kao,
odustali), a vjerujte mi, vrlo je čudesan put novca od vaše donacije do onih
potrebitih na terenu. Nažalost, dio ljudi je shvatio ovu katastrofu kao dobar
način samopromocije. Mnogi se hvale na društvenim mrežama kako se darovali
nešto. “Pazite da svoje pravednosti ne činite pred ljudima da vas oni vide.
Inače, nema vam plaće u vašeg Oca koji je na nebesima. Kada dakle dijeliš
milostinju, ne trubi pred sobom, kako to u sinagogama i na ulicama čine
licemjeri da bi ih ljudi hvalili. Zaista, kažem vam, primili su svoju plaću. Ti
naprotiv, kada daješ milostinju – neka ti ne zna ljevica što čini desnica, da
tvoja milostinja bude u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti,
uzvratit će ti!” (Mt 6,1-4) Naravno je da je dobro da je netko pomogao, ali
sad slijedi onaj dio zbog kojega će se mnogima dići obrva. Zar stvarno treba
čekati da bujica pokosi Slavoniju da bi se nešto dobro napravilo? Zar se stvarno
treba naslikavati na Facebooku, Twitteru i sličnim mrežama kako se nešto
napravilo? Uvijek sam doživljavao kolektivne humanitarne akcije kao svojevrsno
pilatovsko pranje ruku od sirotinje. Ako što crkve u Hrvatskoj dobro
rade, onda je to humanitarna djelatnost. Sve kršćanske u Hrvatskoj uglavnom
imaju dobro razvijenu karitativnu djelatnost. Nije to više kao za rata, a i
država je dotukla ovaj sektor time što je nabila PDV na donacije, ali kršćanske
udruge i zadruge kao Kap dobrote, Job, Martinov plašt rade dobro ono što rade.
Dajte se ljudi malo sjetite siromašnih i potrebitih kada i nisu poplave. Ali
meni se čini da će mnogi reći da su pomagali za poplava i da je to jednostavno
to.
Stari zavjet, Izaija, opisuje Boga kao milosrdnu majku. “Može li žena
zaboravit’ svoje dojenče, ne imat’ sućuti za čedo utrobe svoje? Pa kad bi koja i
zaboravila, tebe ja zaboraviti neću.“ (Iz 49,15). U mome osnovnoškolskom
katekizmu za sedmi razred, među glavnim istinama katoličke vjere na drugome
mjestu nalazi se: Bog je sve stvorio, sve uzdržava i upravlja. Te se
slike podosta kose sa slikama poplave. Osobno, naginjem nekoj svojoj slici koju
sam izvukao iz Pavlovog i pavlovskog korpusa. Naime, kod sveca iz Tarza, toga
čudesnog genijalca kojega se odrekao vlastiti narod samo zato jer slijedio
Krista, njegov je primjer života ključ za razumijevanje života svakoga
kršćanina. “Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja? Tjeskoba?
Progonstvo? Glad? Golotinja? Pogibao? Mač?“ (Rim 8,35) “Zato uživam u
slabostima, uvredama, poteškoćama, progonstvima, tjeskobama poradi Krista. Jer
kad sam slab, onda sam jak.“ (2 Kor 12,10).
Hoću reći, kada se biva kršćaninom ne treba očekivati da će cvasti ruže.
Štoviše, nigdje ne piše da je kršćanstvo livada u cvijeću na kojoj se automatski
prosperira jer se vjeruje u Krista. Realnost je sasvim drugačija. Progonstvo.
Glad. Golotinja. Pogibao. Mač. Kršćanski Bog, opet po Pavlovom viđenju,
nalazi se u svijetu po i kroz svoju Crkvu, koja je tijelo Kristovo (Rim 12,5; 1
Kor 12,12-27; Ef 3,6;5,23, Kol 1,18 i 1,24). To je prvo mjesto na kojem treba
tražiti Boga. Ta Crkva je novi Narod Božji. I to Tijelo Kristovo trenutno
skuplja zalihe, donira novac, puni vreće s pijeskom, spašava živote. Dakle, Bog
je tu. Ako netko pak zamjenjuje kršćanskog trojedinog Boga s Perunom ili nečem
sličnim, onda nije kršćanin. U ovoj situaciji, bilo bi lijepo da se ova briga za
napaćene pretvori u nešto stalnije. Jer se beskućnici, sirotinja, bolesni nalaze
tu kada i nema poludjele bujice. A hoće li tako nešto uspjeti, to tek treba
vidjeti.
NAKNADNA PAMET (2024.):
Doživjeli smo i gore stvari. Pandemija, potresi u Zagrebu i na Banovini.
Zanimljivo, nekako se nije Boga prozivalo. Ne znam da me to brine ili ne.
Sve tekstualne sadržaje dopušteno je
prenositi, u cjelini ili djelomično, uz obvezno navođenje autora teksta, naziva
stranice i poveznice na preneseni sadržaj. | |
|