|
| |
Piše: Mislav Miholek
Izvorno objavljeno na Križ Života
Datum objave: 15. 5. 2014.
Kao što ste mogli čitati na stranicama IKA-e, Kršćanske sadašnjosti, ali i
ovdje na Križu života, ovogodišnji IX. dies theologicus zagrebačkog KBF-a bili
su 7. i 8. svibnja posvećeni temi “Vjekoslav Bajsić i Tomislav Janko Šagi-Bunić:
Filozofski i teološki tragovi i putokazi”. Kako to ide u životu, bio sam
spriječen sudjelovati, ali zahvaljujući suvremenim medijima mogao sam naknadno
pratiti o čemu se govorilo, a nešto čak i poslušati (hvala KS-u). Dobro je i
poželjno da se KBF bori za baštinu svojih profesora i svojih izvanrednih
crkvenih radnika koji su danas podosta zaboravljeni. Šagi-Bunić, Bajsić i treći
teološki mušketir Josip Turčinović uložili su svoje živote za dobrobit Crkve u
Hrvata. Jedna od preokupacija koja je hvatala ovaj trojac bila je – kako biti
dobar kršćanin i dobar građanin u ateističkom društvu druge Jugoslavije, koja je
otvoreno i bez pardona diskriminirala praktične vjernike.
Politika i religija u Hrvatskoj su nažalost stoljećima spojene. Najgori po tim
pitanjima zasigurno je bio biskup Josip Juraj Strossmayer koji je
političko i vjersko shvaćao istoznačnim i tako djelovao. Istovremeno je bio
biskup i političar. Sljedbenici tog modela u potpunosti su bili Pavelić i
Tito, koji su imali nesreću da su nabasali na nadbiskupa Stepinca.
Dok će jedni za Stepinca fanatično tvrditi da je bio suradnik ustaškog režima
(vidjeti pravno nevaljalu presudu komunističkog suda i djela Ivana Cvitkovića),
a drugi će pak od Stepinca praviti supermana i glancati svaki aspekt
Stepinčeve ličnosti. Ipak, ostaje činjenica da se Stepinac, za razliku od
nadbiskupa Šarića, nije podredio Pavelićevoj volji i da je spašavao ljude
tijekom NDH. Nakon iskustva s Pavelićem, ne treba se čuditi da je Stepinac
glatko rekao ne Titu. Reći ne jednom egomanijaku profila Broz bio je hrabar čin,
ali doveo je Crkvu u Hrvata u svoje najbolje dane. Da nije Stepinac rekao ne, ne
bismo imali ljude kao što su bili Šagi-Bunić, Bajsić, Turčinović, Škvorc,
Kokša, Kustić i mnogi drugi.
Jedan od produkata Titovog odvajanja crkava i država bio je to da su praktični
katolici i svi ostali kršćani u potpunosti na 45 godina nestali s političke
scene. U zadnjih 24 godine demokracije, sasvim je očigledno da vjernika ima u
političkim strankama, pogotovo u dvije najveće, u HDZ-u i u SDP-u, ali da se
stvarno čini da zapravo nemaju nikakvog pretjeranog utjecaja na programske i ine
odluke. Nazvati HDZ i SDP kršćanskim strankama, bila bi obična laž. Hrvatska
kršćanska demokratska stranka Ivana Cesara pokušala je biti prava
demokršćanska snaga, ali Franjo Tuđman zapeo je uništiti HKDS, što mu je
donekle i pošlo za rukom. Danas pak postoji relativno marginalna Hrvatska
demokršćanska stranka proljećara Gorana Dodiga, koja se nalazi u
koaliciji s HDZ-om za euroizbore. Na demokršćansku kartu jako igra Savez za
Hrvatsku, koalicija osam desnih stranaka među kojima se nalaze već pomalo
zloglasni Hrast i Obiteljska stranka, koje možemo bez pardona nazvati
klerikalnima, tako da je najdesniji spektar donekle pokriven. Kršćansku ljevicu
u Hrvatskoj možemo samo sanjati, primjerice OraH je skoro konfesionalna stranka
hrvatskih pogana (ili kako vole sebe zvati anglosrbizmom “pagana”).
Pisao sam i govorio puno puta da je jedan od problema koji muče hrvatsku
političku scenu činjenica da stranke djeluju više kao vjerske zajednice nego kao
političke organizacije, odnosno da se očekuje vjerska lojalnost stranačkom
vodstvu i ideologiji na koju prosječni kršćanin i katolik teško pristaju. Druga
stvar je ako već dobar praktični katolik preživi u stranačkom djelovanju, no
sigurno su male šanse da će napredovati u stranačkom lancu. Naime, iako su
političarima, pogotovo desnima, često puna usta katoličanstva, rijetko tko voli
imati praktičnog vjernika kraj sebe, jer politika u Hrvatskoj vodi se bez
principa i bez poštenja, a prosječni hrvatski vjernik, unatoč svemu, i dalje ima
zdravu dozu kršćanskog poštenja. Između nepoštenja i mirnog sna, većina vjernika
redovno bira miran san i mir s Bogom.
Kako nadvladati ovu situaciju, zaista ne znam. U zadnje vrijeme, sasvim iskreno,
pomalo sam bezidejan i potpao sam pod opće beznađe koje proizvodi vlast Zorana
Milanovića. Bila bi neizmjerna sreća da Hrvatska ima jaku i kvalitetnu
demokršćansku, ali jednako tako i socijalkršćansku stranku, a da te dvije
stranke ne budu samo produžena ruka episkopata, nego neovisne kršćanske snage u
hrvatskoj politici. Nadajući se takvom razvoju događaja, pozivam sve vjernike da
iziđu na predstojeće euroizbore i glasaju po svojoj svijesti za onu osobu za
koju smatraju da će najbolje zastupati njihove interese u Europarlamentu.
NAKNADNA PAMET (2024.):
Demokršćanska opcija u Hrvatskoj je umrla i neće se vratiti. HDZ je donekle
hrvatski pandan njemačkog CDU-a.
Sve tekstualne sadržaje dopušteno je
prenositi, u cjelini ili djelomično, uz obvezno navođenje autora teksta, naziva
stranice i poveznice na preneseni sadržaj. | |
|