|
| |
Piše: Mislav Miholek
Izvorno objavljeno na Križ Života
Datum objave: 8. 5. 2014.
Uvijek se začudim koliko ljudi čita Križ života i koliko poznatih
prati moje zapise na ovoj međumrežnoj agori, na ovome međumrežnom forumu. Neki
se ljute zbog toga što pišem, neki odobravaju. Priznajem da pišem kritično jer
ne vidim drugoga načina kako prenijeti poruku. Ali što me iskreno veseli je
činjenica da ljudi nađu vremena promišljati o svojoj vjeri. Vjeru je važno
promišljati. I ako ono što i kako pišem pridonosi da se um koristi u pitanjima
vjere, to me iskreno veseli. To samo pomaže. Ovaj članak neće biti u običajnom
tonu. Bit će blaži, bit će emotivniji.
Na Kapitulu Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda u
Samoboru, 23. travnja ove godine (2014.) izabrana je nova Uprava Provincije. Za
službu provincijalnoga ministra, odnosno jednostavno kazano provincijala,
izabran je fra Ilija Vrdoljak. Fra Ilija bio je jedan od župnika moje
župe Sv. Križa koja pokriva Siget i Trnsko. Moje Trnsko često se zaboravlja. Mi
smo mali bogečki, ponosni kvart, pripadamo regrutacijskoj zoni
zagrebačkih BBB-a, opjevani smo u rock pjesmama, ali smo nažalost bez svoje
bogomolje i svoje zasebne župe. Autor ovih redaka pisao je Nadbiskupiji na tu
temu, odgovora nije dobio. Poljska cinična uzrečica za komunizma glasila je:
Bog je daleko, Vatikan još dalje, a Rusi iza granice. Kod nas bi se moglo
reći: Bog je daleko, Kaptol još dalje, a nevjera vreba iza ugla.
U odrastanju moje generacije fra Ilija (r. 1949.) ima zasigurno pozitivno
mjesto. Naime, ovaj izvanredni Posavljak vodio je našu župu od kraja osamdesetih
do 1997. Sasvim moguće da su to bile zlatne godine ove naše kršćanske zajednice.
Kako sam negdje počeo pamtiti u rujnu 1987. (Bog me prokleo dobrom
memorijom, prvo sjećanje imam iz 1985., što god da Igor Mandić tvrdio na
tu temu), jedno od temeljnih lokacija moga djetinjstva sigetska je crkva. Prije
rata bilo je značajno manje ljudi na misama, crkva je bila nedovršena i imala je
prije rata fizički drugačiji interijer i možda me godine tjeraju da pamtim samo
sretne dane, ali zaista mogu reći da sam sretan što sam odrastao u takvoj župi.
Rat nas je pogodio puno više nego sve ostale zagrebačke župe jer smo postali
duhovni centar za prognanike iz Hrvatske Kostajnice, Vukovara, Iloka i Zapadne
Slavonije, naš samostan je primio i braću franjevce iz navedenih okupiranih
predjela, odjednom poluprazna crkva postala je dupkom puna. I sve je čudesno
funkcioniralo. Crkva i župa su živjeli vrlo vjerojatno nikad intenzivnijim
životom, župni Caritas oblačio je pola Novoga Zagreba, sva djeca iz Sigeta i
Trnskoga jela su sjajnu i prefinu južnotirolsku čokoladu i usred ratnog jada,
funkcionirala je jedna sretna franjevačka župa na čijem čelu se nalazio fra
Ilija Vrdoljak i bez čijih organizacijskih sposobnosti, sasvim sigurno i bez
pretjerivanje, sve bi se raspalo. Plus toga, naši franjevci i u takvim uvjetima
nalazili su vremena za lokalni pastoral. Kako je to izgledalo svjedoči primjer
da smo se jednom moja majka i ja vraćali iz obližnjeg sigetskog Doma zdravlja, a
fra Ilija i tadašnji kapelan fra Antun Hajlimer bili su na crkvenom krovu i
svejedno nam mahnuli s istoga. Ne zvuči ništa posebno, ali krov je vrlo visok i
zadnja stvar koju radiš je da mašeš svojoj pastvi.
Ali ono što stvarno čini posebnim ovog visokog i velikog franjevca, činjenica da
je u sebi spojio uz izvanrednog organizatora, ali također i sjajnog
propovjednika i kvalitetnog intelektualca. Da se fra Ilija odlučio za petrovce,
a ne za franjevce, odavno bi bio biskup. Zaista nemam nikakve koristi od ovoga
što pišem, meni je on svakako najdraži propovjednik u mome malome životu, a kako
je također proveo 10 godina u Beču kao glavar naše misije, uvjeren sam da je
iskoristio sve kulturno i intelektualno blago koje pruža meni jedan od najdražih
gradova na svijetu.
Vrlo vjerojatno sam subjektivan u ovome što pišem, ali stvarno mislim da je
Hrvatska franjevačka provincija sv. Ćirila i Metoda napravila jednu veliku
stvar. Braći franjevcima i fra Iliji Vrdoljaku želim svako dobro i puno
blagoslova kako bi Provincija bila najbolja što može biti.
NAKNADNA PAMET (2024.):
Prekasno je ovaj divan čovjek došao na čelo Provincije. Preminuo je fra Ilija 1.
siječnja 2022. u Rovinju. To je franjevački život, generalno život redovnika,
nikada ne znaš kud te put vodi. Gromada od čovjeka u svakom pogledu. Božji
čovjek koji je volio ljude i Boga.
Sve tekstualne sadržaje dopušteno je
prenositi, u cjelini ili djelomično, uz obvezno navođenje autora teksta, naziva
stranice i poveznice na preneseni sadržaj. | |
|