|
| |
Piše: Mislav Miholek
Izvorno objavljeno na Križ Života
Datum objave: 12. 4. 2014.
U prošlom tekstu pisao sam da se Crkva u Hrvata odrekla svojih domaćih
snaga iz doba komunizma. Doduše, ruku na srce, prolazi 25 godina od pada
Berlinskog zida i vremena su se promijenila. Ali čini se kao da 45 godina
specifičnog iskustva nije ostavilo trajnijeg pečata. Kao da su rješenja iz toga
doba bila loša i kao da se treba sramiti toga da je Crkva i da su crkve
preživjele komunizam. Jer, na Zapadu Europe nije bilo nikakvog pretjeranog
pritiska u to doba, a kao što se vidi, tradicionalne crkve jednostavno su
skrahirale i kršćanstvo jednostavno nestaje sa Zapada Europe. Netradiconalno
kršćanstvo ne može popuniti rupu. Ako uzmemo Irsku, Republika Irska nikada neće
biti protestantska.
Ako pogledamo nekoliko zadnjih godina, glavne tri osobe koje Kaptol ističe u
javnosti su redom Stjepo Bartulica (došao iz SAD-a), Vice Batarelo
(Australija) i don Damir Stojić (Kanada). Dakle, da se razumijemo, ja sam
zadnja osoba koja ima nešto protiv iseljene Hrvatske. Npr. Ivo Banac,
koji je najveći dio života proveo u iseljeništvu, vrlo vjerojatno je najjači
domaći povjesničar jer nije zarobljen u temeljna dva hrvatska historiografska
tabora, prvi je onaj koji čuva Jugoslaviju kao zjenicu svoga oka, a drugi je
klerikalni koji je izjednačio nacionalno s rimokatoličkim. Oba tabora su u krivu
i Banac je iznad njih, zato je najbolji, jer nije zarobljen u ideološku matricu.
Stjepo Bartulica je sposoban i moćan čovjek, časnik za vezu Kaptola i
predsjednika Josipovića jer je upravo savjetnik navedenog predsjednika.
Stjepo Bartulica je vrlo ugodan u kontaktu. Samo je član Opusa Dei. Autor ovih
redaka doduše više naginje nekom drugom obliku duhovnosti i u najmanju ruku
izričem skepsu spram zatvorenijih duhovnih organizacija koje u 21. stoljeću
izriču flagelantske sklonosti (ne mogu se ne sjetiti lika iz “Carstva poroka”,
protestantskog puritanca Nelsona van Aldena koji se također voli
bičevati). Vicu Johna Batarelu pak ne poznajem, ali on je također doktor
znanosti kao Bartulica. Također shvaća da je civilno društvo dobra prilika za
djelovanje kroz nevladine organizacije. Doveo je Judith Reisman u
Hrvatsku. Što je diglo puno prašine. Nije da nešto ljubim Alfreda Kinseya
i njegove metode, ali smatram da je poštovana dr. Reisman donijela više podjela
Hrvatskoj nego neke koristi. Svi su se fino ukopali u svoje rovove, mržnja je
prštala (npr. Nenad Zakošek pokazao da mu je uglađenost samo maska za
pravo lice). Da se razumijemo, ja se možda ne slažem s ovom dvojicom gospode,
ali poštujem njihovu izvanrednu sposobnost da znaju uobličiti svoje stavove i da
se znaju izboriti da ih ostvare. Mislim da treba svakome sposobnom odati
poštovanje zbog takvoga nečega.
Treći mušketir je don Damir Stojić. Sasvim iskreno, čovjek koji mene izluđuje.
Čitam ponajviše Šagi-Bunića zadnjih godina pa sam se naviknuo na jedan
drugačiji teološki pristup, na jedan društveno odgovoran pristup teologiji. A
ovaj kao 13-godišnjak samo dere po seksu. Ako Vatikan ikad ukine celibat (koji
je ovako na terenu zapravo mrtav, odnosno mrtav je u duhovnom smislu, kao što
jednom jedan prebendar Kaptola zagrebačkog objašnjavao jednom mome poznaniku,
celibat isključivo znači da se ne smije ženiti, a sad sve ostalo, navali
narode), ovaj čovjek će biti u ponajvećoj panici. Priznajem, volio bih javno
diskutirati sa Stojićem. Dok su Bartulica i Batarelo opasni igrači, promišljeni
ljudi i vrlo efikasni, don Damir, usred studentske Sodome i Gomore, čuvene Save,
gdje sam i sam svašta radio tijekom studija, svašta doživio i vidio, propovijeda
samostanske uvjete studentima koji su kušali specifičan oblik slobode. Ta
količina samozavaranja kod poštovanog don Damira Stojića me fascinira. Krajem
2010. ležao sam zbog teškog bronhitisa i lagane upale pluća, te kada sam mogao,
čitao sam. Tada sam u rukama držao sjajnu knjižicu kardinala Paula Pouparda
“Vjera Katoličke Crkve” (Zagreb 1993., izvornik, Pariz 1982.) koja me oduševila
kao rijetko koja knjiga. Moram reći da kod don Stojića ne nalazim puno iz te
knjižice.
Dakle, ova gospoda su najviše istureni crkveni radnici u Hrvata. Postavljam sebi
pitanje, znači li to da u zadnjih 25 godina domaća Crkva nije u stanju
iznjedriti nikakve jače kadrove koji su izrasli na hrvatskom tlu? Npr. ja uvijek
imam samo riječi hvale za Željka Tanjića. Vrlo glasan je Tonči Matulić,
ali za njega mi se čini da je povjerovao u one hvalospjeve koje mu mediji pišu.
A dalje? Za vrijeme komunizma, kada je Crkva bila u poluilegali bilo je puno
prepoznatljivih kadrova. A danas u slobodi? Zar najgori kadrovi studiraju
teologiju?
U mom nekom skromnom teološkom pogledu, Crkva je ta koja treba prihvaćati
nespojivo. Ona je ta koja je kvasac u društvu. Ona je ta koja donosi melem na
društvene rane. Crkva je majka. Nema više: Židov – Grk! Nema više: rob –
slobodnjak! Nema više: muško – žensko! Svi ste vi Jedan u Kristu Isusu! (Gal
3,28) Tu više nema: Grk – Židov, obrezanje – neobrezanje, barbar – skit, rob
– slobodnjak, nego sve i u svima – Krist. (Kol 3,11) Meni se čini da danas
ide se za podjelama. Hrvatska društvo se primarno raspada zbog ekonomskih
razloga, a ne zbog ideoloških. Kvazi-ideologiju treba prepustiti onima koji
razdvajaju. Crkva je ta koja ljubi svakoga, uvijek i navijek. Zapovijed vam
novu dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas tako i vi ljubite
jedni druge. Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi
jedni za druge. (Iv 13, 34-5). Bez ovoga nema Crkve.
NAKNADNA PAMET (2024.):
Ah... Stjepo Bartulica prosperira u politici, postao je saborski zastupnik, a
kada ovo pišem, ispred nas su euroizbori, pa možda postane i europarlamentarac.
Vice Baterelo je ostao isti. Crkva je doduše (po)maknula Damira Stojića, sad je
vojni kapelan. Ivo Banac, koji se jako sprijateljio s Stjepom Bartulicom, u
međuvremenu je umro. Željko Tanjić je danas rektor Hrvatskog katoličkog
sveučilišta. Ja sam i dalje gdje sam bio. Hihi.
Sve tekstualne sadržaje dopušteno je
prenositi, u cjelini ili djelomično, uz obvezno navođenje autora teksta, naziva
stranice i poveznice na preneseni sadržaj. | |
|