|
| |
Piše: Mislav Miholek
Izvorno objavljeno na Križ Života
Datum objave: 26. 3. 2014.
Kao teolog, uvijek moram vraćati pogled unazad. Nažalost, na našim
hrvatskim područjima ne treba ići daleko. Na Zapadu, gdje je najveći problem
kako prikazati porez tako da ga se čim manje plati i koliko treba dati novaca za
drugi auto, kršćanstvo je uglavnom skrahiralo. Amerika je i dalje kršćanska jer
je to drugi svijet od Europe, ali europski Zapad je blaženo dekristijaniziran.
Kod nas je vladao drug Josip Broz Tito, perfidni komunistički zločinac, koji bi
vrlo vjerojatno fizički uništio svaku crkvu da mu 1948. Staljin nije rekao “ne”.
Onda je prebjegao na američku financijsku sisu, pa su Ameri spriječili fizičko
uništenje, primarno, zapadnog kršćanstva na teritoriju Jugoslavije. U gorim
komunističkim despocijama od Juge, primjerice u Istočnoj Njemačkoj i Rumunjskoj,
Božić je bio neradni dan.
Od 1945. do 1966. i čuvenog protokola između Jugoslavije i Svete Stolice,
stvarno je trebalo imati hrabrosti biti katolik, ali nije baš jednostavno bilo
biti ni protestant u Hrvatskoj i Jugoslaviji. Ali ljudi su svejedno pristali
biti građani drugoga reda, onemogućili su sebi društveno napredovanje i u
diktaturi, pod cijenu života i zatvora, ostali vjerni Kristu i Crkvi.
Ruku na srce, većina građanstva nalazila se negdje između. Po danu su sjedili na
partijskim sastancima i kimali glavom na gluposti koje je pisao Vlado Bakarić,
a noću su nabijali račun za struju svojim župnicima kada su krstili djecu. Ovo
nije osuda takvih postupanja jer su vremena bila zanitana, nego je jednostavno
iznošenje činjenica. Jugoslavenski komunizam je bio shizofren i zato je završio
u krvavim ratovima i u ratnim zločinima (tj. kako je komunizam došao na vlast,
tako je i sišao). Ali, ruku na srce, Crkva i crkve, bolje su funkcionirale pod
tom prokletom diktaturom, nego što funkcioniraju danas.
Dakle, danas je sloboda. Nema više progona. Štoviše, svi su lijepo potpisali
ugovore s RH i primaju svoje novčeke. Tj. prima crkvena vertikala i
hijerarhija. Vjernici pak uživaju blagodati da kad se vjenčaju ne moraju više
ići u općinu i u crkvu, nego sve lijepo obave kod svoga župnika, paroha, pastora
ili hodže. U teoriji, može se društveno napredovati bolje nego za Jugoslavije. O
tome bi se dalo na duboko i na široko raspravljati, jer po mom nekom sudu, onaj
koji je bio vjernik za Juge, jednako stoji zanitan i danas. Štoviše, od
1991. stasala je nova vrsta kulturnih katolika kojima je vjera opravdanje za
njihove političke poteze. Cijeli niz partijaca raspršio se po političkima
strankama. I zato mi draži iskreni ateisti u politici (agnostik mi nekako zvuči
prefino), nego ovi što su otkrili vjeru po Franji, i to Franji
Tuđmanu, ne po Franji Kuhariću.
Doduše, Kaptol i dalje vidi komuniste posvuda. Istina, ima nešto komunista u
Hrvatskoj. Većina studenata Filozofskog fakulteta u Zagrebu gaji neopisivu
ljubav spram Marxa i misle da će doći revolucija (prije će paruzija), ali
to čuju od svojih profesora. Ima nešto i ostarjelih hrvatskih mužjaka (60+) koji
povezuju svoje zlatno seksualno doba s kriminalcem, pa misle da je Joža
bio super. Ali tu staju hrvatski komunisti. Kapitalizam s hrvatskim licem puno
je veći problem nego nepostojeći i postojeći komunisti. Zar stvarno nekakva
nadobudna 23-godišnja lezbijka s FFZG-a u majici Che Guevare (koji je pak uživao
najviše u smaknućima kubanskih homoseksualaca, povijesne li ironije) ugrožava
Kaptol i prosječnog hrvatskog vjernika? Kaj god. Dakle, Kaptol nije previše
glasan po pitanjima ekonomskog raspada društva, jer dolaskom demokracije, došla
je i denacionalizacija. Crkva u Hrvata je trenutno Crkva u Hrvata d.d.
i naravno da hijerarhija stavlja svoje gospodarske interese ispred interesa
prosječnog vjernika.
I sada dolazimo do pitanja iz naslova. Jesu li hrvatski kršćani budale?
Posljednjih nekoliko desetljeća prosječni hrvatski vjernik i nevjernik doživjeli
su većinom cijeli niz nesreća. Od rata i privatizacije, do recentnog kolapsa
hrvatskog gospodarstva koje prati i društveni krah. Čitajući svetog Pavla
i njegove genijalne poslanice, dobro znamo da nema nikakve slave za kršćane u
ovome svijetu i da je biti kršćanin više muka nego radost. Ali kaže Apostol da
ostaju vjera, ufanje i ljubav – to troje – ali najveća je među njima ljubav
(1 Kor 13,13). Domobranski maršal Kvaternik navodno je rekao da nije
sramota biti Hrvat, nego da je peh. Isto tako za Jugoslavije je bilo peh biti
kršćaninom, ali nikako nije bila sramota. Jer za komunizma biti kršćaninom
značilo je biti slobodan u titoističkom pozlaćenom kavezu.
Ali danas, kada gledamo kako postupa Kaptol i kako su se većinom katolici iz
komunizma povukli iz javnog djelovanja i uplašeno šute i nema mjesta za njih,
može li se stvarno u ovakvoj Hrvatskoj biti kršćaninom, a da se ne osjeća barem
malo srama zbog ovakvog stanja u Hrvatskoj? Navodno smo slobodni, nema više
zatvora i otkaza za vjernika, a vjernički glas se ne čuje. Na kraju ovoga teksta
ostavljam nekoliko rečenica Šagi-Bunića s kraja sedamdesetih.
“Crkva je na križnom putu i u tom smislu što neprekidno mora pomagati drugim
ljudima nositi njihov križ. Crkva nikad ne smije biti ona koja natovaruje
drugima križeve, već samo takva koja pomaže nositi križeve, koja natovaruje rado
na sebe križ, kako bi drugima olakšala trpljenje, i time najrječitije govorila
da postoji nebeska Crkva kao buduća stvarnost kad će Bog otrti svaku suzu,
skinuti sve križeve. Veća je crkvenost kršćanina, danas i u svako doba, i prošlo
i buduće, ukoliko je brži da pomaže drugima nositi križ, a manja je ukoliko je
brži da drugima propovijeda križ i čak možda nameće na njihova leđa terete kojih
sam neće i ne može nositi.” (Tomislav J. Šagi-Bunić, Proslava naše crkvenosti.
O 900. obljetnici sv. Marije u Zvonimirovoj Biskupiji kod Knina. Šibenik,
1978.)
NAKNADNA PAMET (2024.):
Sve će ovo prekriti zaborav!
Sve tekstualne sadržaje dopušteno je
prenositi, u cjelini ili djelomično, uz obvezno navođenje autora teksta, naziva
stranice i poveznice na preneseni sadržaj. | |
|