Jesu li kršćani u Hrvatskoj naivne budale?

[ Crkva.info ] [ Mislav Miholek - biografija ] [ Moja knjiga ]
[ Novinarski rad: Vijenac - Blog za Večernji - PolitikaPlus - Križ Života - Glazbene teme - Točka Zarez - Blog Crkva.info ]
[ Obrt 'Radost i nada' ] [ Kontakt
]
 

 

Piše: Mislav Miholek

Izvorno objavljeno na Križ Života
Datum objave: 26. 3. 2014.


Kao teolog, uvijek moram vraćati pogled unazad. Nažalost, na našim hrvatskim područjima ne treba ići daleko. Na Zapadu, gdje je najveći problem kako prikazati porez tako da ga se čim manje plati i koliko treba dati novaca za drugi auto, kršćanstvo je uglavnom skrahiralo. Amerika je i dalje kršćanska jer je to drugi svijet od Europe, ali europski Zapad je blaženo dekristijaniziran. Kod nas je vladao drug Josip Broz Tito, perfidni komunistički zločinac, koji bi vrlo vjerojatno fizički uništio svaku crkvu da mu 1948. Staljin nije rekao “ne”. Onda je prebjegao na američku financijsku sisu, pa su Ameri spriječili fizičko uništenje, primarno, zapadnog kršćanstva na teritoriju Jugoslavije. U gorim komunističkim despocijama od Juge, primjerice u Istočnoj Njemačkoj i Rumunjskoj, Božić je bio neradni dan.

Od 1945. do 1966. i čuvenog protokola između Jugoslavije i Svete Stolice, stvarno je trebalo imati hrabrosti biti katolik, ali nije baš jednostavno bilo biti ni protestant u Hrvatskoj i Jugoslaviji. Ali ljudi su svejedno pristali biti građani drugoga reda, onemogućili su sebi društveno napredovanje i u diktaturi, pod cijenu života i zatvora, ostali vjerni Kristu i Crkvi. Ruku na srce, većina građanstva nalazila se negdje između. Po danu su sjedili na partijskim sastancima i kimali glavom na gluposti koje je pisao Vlado Bakarić, a noću su nabijali račun za struju svojim župnicima kada su krstili djecu. Ovo nije osuda takvih postupanja jer su vremena bila zanitana, nego je jednostavno iznošenje činjenica. Jugoslavenski komunizam je bio shizofren i zato je završio u krvavim ratovima i u ratnim zločinima (tj. kako je komunizam došao na vlast, tako je i sišao). Ali, ruku na srce, Crkva i crkve, bolje su funkcionirale pod tom prokletom diktaturom, nego što funkcioniraju danas.

Dakle, danas je sloboda. Nema više progona. Štoviše, svi su lijepo potpisali ugovore s RH i primaju svoje novčeke. Tj. prima crkvena vertikala i hijerarhija. Vjernici pak uživaju blagodati da kad se vjenčaju ne moraju više ići u općinu i u crkvu, nego sve lijepo obave kod svoga župnika, paroha, pastora ili hodže. U teoriji, može se društveno napredovati bolje nego za Jugoslavije. O tome bi se dalo na duboko i na široko raspravljati, jer po mom nekom sudu, onaj koji je bio vjernik za Juge, jednako stoji zanitan i danas. Štoviše, od 1991. stasala je nova vrsta kulturnih katolika kojima je vjera opravdanje za njihove političke poteze. Cijeli niz partijaca raspršio se po političkima strankama. I zato mi draži iskreni ateisti u politici (agnostik mi nekako zvuči prefino), nego ovi što su otkrili vjeru po Franji, i to Franji Tuđmanu, ne po Franji Kuhariću.

Doduše, Kaptol i dalje vidi komuniste posvuda. Istina, ima nešto komunista u Hrvatskoj. Većina studenata Filozofskog fakulteta u Zagrebu gaji neopisivu ljubav spram Marxa i misle da će doći revolucija (prije će paruzija), ali to čuju od svojih profesora. Ima nešto i ostarjelih hrvatskih mužjaka (60+) koji povezuju svoje zlatno seksualno doba s kriminalcem, pa misle da je Joža bio super. Ali tu staju hrvatski komunisti. Kapitalizam s hrvatskim licem puno je veći problem nego nepostojeći i postojeći komunisti. Zar stvarno nekakva nadobudna 23-godišnja lezbijka s FFZG-a u majici Che Guevare (koji je pak uživao najviše u smaknućima kubanskih homoseksualaca, povijesne li ironije) ugrožava Kaptol i prosječnog hrvatskog vjernika? Kaj god. Dakle, Kaptol nije previše glasan po pitanjima ekonomskog raspada društva, jer dolaskom demokracije, došla je i denacionalizacija. Crkva u Hrvata je trenutno Crkva u Hrvata d.d. i naravno da hijerarhija stavlja svoje gospodarske interese ispred interesa prosječnog vjernika.

I sada dolazimo do pitanja iz naslova. Jesu li hrvatski kršćani budale? Posljednjih nekoliko desetljeća prosječni hrvatski vjernik i nevjernik doživjeli su većinom cijeli niz nesreća. Od rata i privatizacije, do recentnog kolapsa hrvatskog gospodarstva koje prati i društveni krah. Čitajući svetog Pavla i njegove genijalne poslanice, dobro znamo da nema nikakve slave za kršćane u ovome svijetu i da je biti kršćanin više muka nego radost. Ali kaže Apostol da ostaju vjera, ufanje i ljubav – to troje – ali najveća je među njima ljubav (1 Kor 13,13). Domobranski maršal Kvaternik navodno je rekao da nije sramota biti Hrvat, nego da je peh. Isto tako za Jugoslavije je bilo peh biti kršćaninom, ali nikako nije bila sramota. Jer za komunizma biti kršćaninom značilo je biti slobodan u titoističkom pozlaćenom kavezu.

Ali danas, kada gledamo kako postupa Kaptol i kako su se većinom katolici iz komunizma povukli iz javnog djelovanja i uplašeno šute i nema mjesta za njih, može li se stvarno u ovakvoj Hrvatskoj biti kršćaninom, a da se ne osjeća barem malo srama zbog ovakvog stanja u Hrvatskoj? Navodno smo slobodni, nema više zatvora i otkaza za vjernika, a vjernički glas se ne čuje. Na kraju ovoga teksta ostavljam nekoliko rečenica Šagi-Bunića s kraja sedamdesetih.

“Crkva je na križnom putu i u tom smislu što neprekidno mora pomagati drugim ljudima nositi njihov križ. Crkva nikad ne smije biti ona koja natovaruje drugima križeve, već samo takva koja pomaže nositi križeve, koja natovaruje rado na sebe križ, kako bi drugima olakšala trpljenje, i time najrječitije govorila da postoji nebeska Crkva kao buduća stvarnost kad će Bog otrti svaku suzu, skinuti sve križeve. Veća je crkvenost kršćanina, danas i u svako doba, i prošlo i buduće, ukoliko je brži da pomaže drugima nositi križ, a manja je ukoliko je brži da drugima propovijeda križ i čak možda nameće na njihova leđa terete kojih sam neće i ne može nositi.” (Tomislav J. Šagi-Bunić, Proslava naše crkvenosti. O 900. obljetnici sv. Marije u Zvonimirovoj Biskupiji kod Knina. Šibenik, 1978.)


NAKNADNA PAMET (2024.):

Sve će ovo prekriti zaborav!



Sve tekstualne sadržaje dopušteno je prenositi, u cjelini ili djelomično, uz obvezno navođenje autora teksta, naziva stranice i poveznice na preneseni sadržaj.

 

 

 

 

 

Povratak na početnu stranicu

Copyright: Mislav Miholek, 2018.-26.