|
| |
Piše: Mislav Miholek
Izvorno objavljeno na Križ Života
Datum objave: 20. 3. 2014.
Prvo, prije nego što krenemo s blagoslovljenim mrgudom iz Tarza, imam potrebu
napomenuti da je svaka kršćanska teologija bila i ostala kristocentrična. Isus
Krist je mjerilo svake kršćanske misli. On, koji je Gospodin, on, koji je Sin
Božji, on, koji je Bog i čovjek, naš spasitelj i otkupitelj. Sve što znamo o
Bogu, znamo to zbog Isusa Krista. On nam je direktno ili preko drugih, objavio
Boga. Isusova poruka o milosrdnom Bogu, Ocu koji prašta svojim kćerima i
sinovima, o Ocu koju ljubi ovaj svijet i o Bogu koji u konačnici daje sebe za
ovaj svijet i za ove ljude nemoguća je bez Isusa Krista. Jedan od onih ljudi
kojima je direktno progovarao i otkrivao svete tajne, bio je Pavao iz Tarza.
Svaki teolog i svaka teologija jesu repetitivne. Uostalom, kršćanska
liturgija, odnosno liturgija u onim crkvama koje njeguju liturgijske tradicije,
ima isti obrazac, koji se uglavnom mijenja za korizme i za došašća. Svake
nedjelje mole se iste molitve, mole se isti obrasci, jedino što uvijek treba
biti drugačije i što uvijek treba biti prilagođeno trenutku je propovijed. U
kojoj je, kako Martin Luther tvrdi, živa Riječ Božja, dakle ako je
propovjednik loš, to je direktna uvreda Bogu. Luther je imao u početku
strah od propovijedanja, smatrao je da nije dovoljno dobar za tako nešto, a
također se bojao držati u svojim rukama svetu hostiju, jer je to živi Bog.
Dakle, iz Lutherovog pogleda, vjernik susreće živoga Boga na dva mjesta u
nedjeljnom bogoslužju, prvo u propovijedi, drugo kod pričesti.
Lako je primijetiti da se osobno volim pozivati na Pavla i da mi je taj
genijalni Židov važan. Jednak sam kao i svi ostali teolozi, neke teme preferiram
više nad drugima. Sveti Pavao mi je važan jer on otvorio kršćanstvo prema
nežidovima. Da njega nije bilo, kršćanstvo ne bi preživjelo prvo stoljeće.
Uostalom, Krist ga je osobno odabrao za takvu zadaću. Jeruzalemska crkva
nije s pretjeranim oduševljenjem odobravala Pavlov rad, ali jedna od stavki koji
su prevagnule da su se grčke zajednice razvile, odnosno da nisu bile zabranjene,
bilo je skupljanje dobrovoljnih priloga za jeruzalemsku centralu. I tu sam si
postavio pitanje iz naslova. Dakle, Pavao i suradnici iz Male Azije, Makedonije
i Ahaje znali vući sa sobom značajna sredstva za judeokršćane. I raspolagali su
značajnom količinom novca. Kao takvi, koristeći rimske ceste i plovne putove,
nisu smjeli upadati u oči. S druge strane, morali su biti odjeveni dovoljno
dobro da prežive daleka putovanja. Danas bi valjda bili obučeni u nekakve vojne
hlače, jednostavne košulje, veste i kapute. Ništa luksuzno. Onako military-casual.
Pavao, Timotej, Sila i drugi, zasigurno ne bi nosili skupocjena odjela,
ne bi davali novac za skupocjena liturgijska ruha s pozlaćenim koncem, ne bi
vozili skupocjene automobile i propovijedali svome vjerničkom puku kako treba
biti skroman. Sjetimo koliko je Pavao podsjećao korintsku zajednicu da od njih
nije uzeo za sebe ni novčića. Štoviše, odbacujući kritike iz Korinta, Pavao
opisuje svoj trnoviti put. Poslužitelji su Kristovi? Kao mahnit govorim: ja
još više! U naporima – preobilno; u tamnicama – preobilno; u batinama –
prekomjerno; u smrtnim pogiblima – često. Od Židova primio sam pet puta po
četrdeset manje jednu. Triput sam bio šiban, jednom kamenovan, triput doživio
brodolom, jednu noć i dan proveo sam u bezdanu. Česta putovanja, pogibli od
rijeka, pogibli od razbojnika, pogibli od sunarodnjaka, pogibli od pogana,
pogibli u gradu, pogibli u pustinji, pogibli na moru, pogibli od lažne braće; u
trudu i naporu, često u nespavanju, u gladu i žeđi, često u postovima, u studeni
i golotinji! (2 Kor 11, 23-27) Budimo realni i nemojmo si lagati, tko je od
nas vjernika i od nas “profesionalaca” danas spreman otići iz komfora vlastitog
doma i ovako trpjeti? Ne sumnjam da bi mnogi za Krista, kada bi trebalo, bili
spremni na žrtvu, ali ima nešto kukavičko i pokvareno u ljudskoj prirodi, nešto
što tjera da tjelesno ima prednost nad vječnim. Ipak smo samo ljudi.
Ali treba se sjetiti prvih kršćana i njihovih patnji. Treba se sjetiti i progona
kršćanskih crkava za vrijeme NDH i za vrijeme Titove Jugoslavije. Danas
nije lako biti kršćanin, ali je neusporedivo lakše nego tijekom komunizma. Lako
se zaboravlja kako se teško borilo za slobodu kršćanstva i kako su mnogi
nastradali zbog Krista. Čudesno je kako luksuz i dobar život mogu zamutiti
pogled na stara vremena.
Nije potrebno patiti da bi se bilo dobar kršćanin. Ali je potrebno izvući glavu
iz pijeska i vidjeti da je društvo u socijalnoj krizi i da, ako su već
političari digli ruke od države i od ekonomije, da bi se oni koji sebe smatraju
kršćanima trebali probuditi. Pritom ne mislim da su pitanja moralne teologije od
presudne važnosti (štoviše, u ovom času su minorna), nego pitanje preživljavanje
jednoga društva. Samo kršćanstvo ima snage pokrenuti ovu državu. Čim veća
crkvena zajednica, tim veća odgovornost spram društva. Na kraju, sjetimo se što
je Gospod rekao: Sve, dakle, što želite da ljudi vama čine, činite i vi
njima. To je, doista, Zakon i Proroci. (Mt 7,12)
NAKNADNA PAMET (2024.):
Luksuz je i dalje svima mio. Vjerncima ili nevjerncima.
Sve tekstualne sadržaje dopušteno je
prenositi, u cjelini ili djelomično, uz obvezno navođenje autora teksta, naziva
stranice i poveznice na preneseni sadržaj. | |
|