|
| |
Piše: Mislav Miholek
Izvorno objavljeno na Križ Života
Datum objave: 12. 3. 2014.
Jedna od meni najdražih tema iz stručne pozicije. Struku, točnije teološki
poziv poštujem i volim. Generalno gledajući, prosječni hrvatski student
teologije, bilo katoličke, protestantske ili pravoslavne, upisao je studij iz
primarno dva razloga. Prvo, nije mogao upisati ništa drugo. Drugo, obitelj
studenta u tome je vidjela mogućnost kakve-takve egzistencije. Istina, ima i
studenata koji to upišu iz duhovnih potreba. Znam ih podosta. Oni najviše grizu,
a često upisuju teologiju stariji. Za dobrobit teologije ne bi bilo loše da je
preduvjet upisa na studij barem bakalaureat iz društveno-humanističkih (nikako
tehničkih ili pridnoslovnomatematičkih) znanosti.
Pisao sam ovdje, pisao sam drugdje, govorim često javno i ne bojim se toga,
vjeronauk mladih je uglavnom promašen. Pogotovo vjeronauk teenagera.
Vjernik sam, ali u trećem srednje prebacio sam se na etiku. Na etici smo puno
više govorili o kršćanstvu nego na vjeronauku. Zavolio sam svetoga Pavla na
satovima etike. Istina, razred je jednako zujao kao i na vjeronauku, ali sam
doživotno zahvalan Ljubi Koraju, svome profesoru iz etike, što mi je
otvorio čudesni svijet Korinta i Grčke Pavlovog doba, što je sve mučilo
prosječnog Grka i zašto je moj omiljeni svetac iz Tarza inzistirao da se održi
zajednica u Korintu. Tu specifičnu ljubav za grčko-rimski svijet i sve oko njega
pronašao sam i kod pokojnog prof. Davorina Peterlina, o kojem se premalo
piše i o kojem se premalo govori, a bio je hodajuća dobrota. Malo ljudi iz
Hrvatske završi kao predavači na Oxfordu.
Svake korizme i svakog adventa čini se da se možda papagajski ponavljaju
činjenice o tim periodima liturgijske godine, ali svaki put kada se provedu
ankete, ljudi nemaju pojma. Svjestan sam da u hrvatskom društvu postoji jedan
prijezir spram znanja i da se na znanje gleda kao nešto nepotrebno, skupo i niš-koristi.
Ali kršćanstvo je religija knjige. Kršćanstvo ima svoj korijen u Bibliji, u
knjigama Starog zavjeta, a još više u knjigama Novog zavjeta. Pismenost je
direktno povezana s kršćanstvom. Reformacija je tijesno povezana s tiskanjem
Lutherove Biblije na njemačkom jeziku, a jezik Lutherovog prijevoda i danas
je temelj suvremenog njemačkog jezika. Nizozemska i Švicarska zato što su imale
zvinglijevsko-kalvinsku reformaciju i drugačiji jezik od Lutherovog, ispale su
iz njemačkog narodnosnog kruga. “Dutch” (hrv. nizozemski) je zapravo “Deutsch” (hrv.
njemački). Zagrebačka Biblija iz 1968., na kojoj su zajednički radili
hrvatski pisci (koji nisu svi bili vjernici) i hrvatski teolozi (za koje se
nadam da jesu svi bili vjernici), jedan je od gigantskih stupova hrvatskog
identiteta. Kaštelan, Duda i Fućak ostat će zapamćeni zlatnim slovima u
povijesti hrvatskog jezika.
Činjenica je da se vjerski odgoj u dječjim danima primarno dobiva u vlastitoj
kući. Nema toga vjeronauka u školi koji to može zamijeniti. Mladenaštvo, barem
moje, doba je buntovništva i propitivanja autoriteta. Rijetko me se tko dojmio
sa sedamnaest godina. Jednostavno, kada si teenager, nisi u stanju
sagledati kompletnu sliku. Pogotovo ne vjersku. Mišljenja sam, koje sam spreman,
ako me se nekamo pozove, na duboko i na široko izlagati kako je vjeronauk u
teenagerskoj dobi zapravo kontraproduktivan.
Ono što smatram da je puno važnije, za sve kršćanske crkve, vjeronauk je
odraslih. Maturirao sam pred više od desetljeće. Sasvim iskreno, pozaboravljao
sam puno toga od gimnazije. Svoje teološko zvanje i poziv njegujem tako da čitam
paralelno okvirno dva teološka djela ili nešto vezano uz religiju ili
kršćanstvo. Često se čudim samom sebi kako sam neke pojmove zaboravio i osjećam
se blesavo kada obnavljam svoje teološko znanje. Kako onda očekivati od nekoga
tko nije završio teologiju da barata pojedinim kršćanskim pojmovima, ako ja
“profesionalac” zaboravim neke stvari? Doduše, tu je razlika između teologa i
neteologa, ako nešto zaboravim ne moram dugo misliti gdje ću pronaći podatak.
Miroslav Volf u svome djelu “Javna vjera: kršćani i opće dobro” (2011.,
hrv. prijevod 2013.) tvrdi da kršćani imaju dužnost dijeliti kršćansku mudrost
među ljudima. Meni se čini da ovo što ja nazivam vjeronauk odraslih ide pod tu
zadaću. Jednostavno, nedjeljna misa ili bogoslužje nisu dovoljni. Ljudi
objektivno nemaju vremena sjesti i čitati teološka djela. Mi smo unatoč svemu i
dalje civilizacija u kojoj je najbolji pristup onaj Sokratov, usmeno i
vokalno. Svjestan sam da zapravo crkvenim hijerarhijama trebaju vjernici koje se
lako može poklopiti, ali ipak vjernik koji zna temelje svoje vjere veća je
korist za svaku crkvu, nego vjernik-tutlek.
Ovaj maleni tekst nadam se da će barem nekoga potaknuti da razmisli o ovoj
jednostavnoj potrebi da se njeguje vlastita vjera i poslije punoljetnosti.
Suvremeno doba vrlo vjerojatno je površno i prežvakava ljude kao nijedno do
sada. Ali kršćanstvo je više od toga, kršćanstvo je način života, kršćanstvo je
svjedočenje ljubavi. I na kraju sjetimo se riječi Apostola: Radujte se
u Gospodinu uvijek! Ponavljam: radujte se! (Fil 4,4)
NAKNADNA PAMET (2024.):
I dalje ne shvaćam zašto je Crkva u Hrvatskoj toliko protiv vjeronauka za
odrasle!
Sve tekstualne sadržaje dopušteno je
prenositi, u cjelini ili djelomično, uz obvezno navođenje autora teksta, naziva
stranice i poveznice na preneseni sadržaj. | |
|