|
| |
Piše: Mislav Miholek
Izvorno objavljeno na Križ Života
Datum objave: 5. 3. 2014.
Na kršćanskom Zapadu korizma je posebno doba. U liturgijskom kalendaru
zauzima posebno mjesto kod katolika, luterana, starokatolika, metodista,
prezbiterijanaca i dijela anglikanaca. Na kršćanskom Istoku, kod grkokatolika i
pravoslavaca, također ima svoje vrlo važno mjesto. Tih okvirno četrdeset dana
dolaze ispred Uskrsa, najvećeg kršćanskog blagdana, koji je središte i izvor
kršćanske vjere, a ujedno i središnji događaj povijesti. Uskrs je bit
kršćanstva, iz njega proizlaze sva vjera, sve ufanje i sva ljubav. Radosni
događaj Uskrsa vrhunac je sebedarivanja Boga.
Odabrani narod 40 je godina hodao po pustinji nakon što ih je Bog izveo
iz Egipta. Tvrdoglavi, melankolični, željni blagodati ropstva, 40 godina
izluđivali su Mojsija. Mnogi se pitaju zašto se na tako malom prostoru
čekalo čak 40 godina da se uđe u Odabranu zemlju. Jednostavno trebale su stasati
nove generacije očišćenog povijesnog sjećanja. Koliko bi Hrvatska bila sretnija
da stasaju generacije koje nemaju pojma tko je bio Ante Pavelić ili
Josip Broz Tito? Teret povijesnog sjećanja često uništava sadašnjost,
potomci i dalje biju bitke svojih predaka. Odabrani narod ušao je u Odabranu
zemlju bez svojih ustaša i partizana.
Korizma se ipak prvenstveno spominje Isusovih 40 dana u pustinji u kojima je
postio i bivao kušan i prvi put otvoreno pobijedio zlo. Odabrani narod u svojih
40 godina često nije uspio sam sebe svladati, ali Isus, kada je bio
fizički najslabiji, rekao je jedno direktno ne zlu. Marko, Matej i Luka
spominju ovu kušnju, dok se kod Ivana nalazi u tragovima. Isusovo ne vragu
prvenstveno je ne Isusa kao čovjeka. Kušnja se sastoji i u tome da vrag pokušava
natjerati Isusa da odustane od svoje ljudskosti, ali Krist ostaje do kraja
čovjekom.
Na kulturološkoj razini, odricanje od nečega za vrijeme četrdesetnice postalo je
nečim opće prihvaćenim. Iako će mnogi teolozi biti ljuti što ljudi često koriste
prigodno odricanje u svoje male svrhe (odlazak na dijetu, odvikavanje od
klađenja i slično), uvijek ostaje činjenica da je svako takvo odricanje spomen
na Kristovih 40 dana u pustinji. Svi smo mi grešnici, jedino je Krist bio bez
grijeha. Teško je biti kršćanin u ovakvom suvremenom svijetu, tako da nikoga ne
treba osuđivati. Autor ovih redaka odlučio se odreći čokolade u ovom dobu.
Doduše, mnogima će se dići obrva na spomen odricanja u ovakvom društvenom
trenutku kada zemlja galopira u ekonomsko-društvenu-moralnu propast. Ako ste
stvarno u takvom stanju da se nemate čega odreći, uvijek ostaje činjenica da je
korizma također i doba dobrih djela. Naravno, svaki kršćanin, ma koje god
denominacije bio i kakvog god mišljenja bio o vječnom teološkom duelu vjera vs.
djela, treba znati da je svaki kršćanin u svako doba pozvan činiti dobro i
svjedočiti vjeru. Vjera nije samo stav, vjera nije pitanje intelekta, vjera je
način života. Kršćanin ne treba mahati s Biblijom ili s katekizmom, nego
kršćanin treba svojim životom biti prepoznat u društvu. Pa što onda ako se ga
proglašava luđakom jer živi pošteno i čestito u društvu u kojem je kriminal i
korupcija ispred Krista? Zar zaista netko misli da židovsko okruženje primjerice
na Petra, Ivana ili Pavla nije gledalo kao na obične luđake koji su
skrenuli izvan židovskog mainstreama? Bog je sebe dao za svakoga čovjeka,
taj primjer se mora slijediti. Hoćemo li uvijek uspjeti? Naravno da nećemo. Ali
moramo se opet sjetiti Šagi-Bunićeve životne krilatice: Što god učiniste
jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste! (Mt 25,40).
Korizma je i doba razmišljanja. Bilo bi lijepo kada bi skinuli one Biblije koje
skupljaju prašinu po našim policama, uzeli Novi zavjet u ruke i iz prve ruke
vidjeli što i kako je Isus radio. Pismenost je dar Božji. Trebalo bi, barem
tijekom korizme, naći deset minuta i pročitati neko poglavlje iz bilo kojeg
evanđelja ili bilo koje poslanice. Nijedan teološki tekst ne može zamijeniti
živu riječ Novog zavjeta.
Kršćani su putnici u ovome svijetu. Crkva je na putu. Krenuli smo iz Edena i
putujemo k Novom Jeruzalemu. Na tome putu, ističe se Uskrs. Poraz Isusa Krista,
sramota križa, gorke suze i prolivena krv Velikog petka u nedjeljnom jutru
zasjali su neviđenom svjetlošću, toplina Božje ljubavi obasjala je svakoga
čovjeka. Nemojmo se skrivati od Božje ljubavi i u ovih 40 dana propitujmo sebe
kako bismo bolje svjedočili onu krasnu činjenicu da nas Bog ljubi i da mi
trebamo ljubiti bližnjega kao što ljubimo sebe, jer jedino tako možemo biti
dostojni činjenice da smo djeca Božja. Otvorite Biblije i činite dobra djela!
NAKNADNA PAMET (2024.):
I dalje smo na istome putu!
Sve tekstualne sadržaje dopušteno je
prenositi, u cjelini ili djelomično, uz obvezno navođenje autora teksta, naziva
stranice i poveznice na preneseni sadržaj. | |
|