|
| |
Piše: Mislav Miholek
Izvorno objavljeno na Križ Života
Datum objave: 25. 2. 2014.
U mojoj generaciji krizmano nas je iz školske generacije negdje stotinjak.
Sveta potvrda svojevrsna je crkvena punoljetnost. Postaje se punopravni član
zajednice. Kod luterana ovaj čin ima stvarnu važnost jer crkvene općine su
samoupravne, pa krizmani evangelik može imati stvarnu ulogu u vlastitoj
zajednici. Kakav je status krizmanika kod većinske Katoličke crkve govori vic da
kada god miševi zaposjednu crkvenu zgradu, da ih samo treba krizmati, otići će
sami od sebe.
Od stotinjak krizmanih iz moje generacije, nedjeljom na misu danas odlaze dvije
pametne i lijepe cure iz kvarta. I to je to. Autor ovih redova odavno ne ide u
svoju župu i to mu nije na čast. Ali, zbog mira zajednice, bolje da ne idem,
nego da se dignem za vrijeme propovijedi i krenem se svađati sa svećenikom za
vrijeme propovijedi. Jedan od razloga zbog kojeg stotinjak krizmanika petnaestak
godina poslije ne idu u svoju župu svakako je jedan svećenik koji je bio
opsjednut seksom. Kako su na školskom vjeronauku ispovijedi bile obvezne pred
velike blagdane, uvijek je ispovijedalo više fratara. Postojala je jedna
ispovjedaonica u koju nitko nije htio ući. Moja generacija krajem devedesetih
stvarno nije prakticirala spolni život. Sve se svodilo na poljupce. Stvarno me
zanima koji to kanon crkvenog zakonika i koji to moralni teolog brane djeci da
se ljube. Ali ako se ušlo tom recentno pokojnom svećeniku, samo je davio oko
spolnosti. Mogli ste bez problema biti serijski ubojica, mogli ste dnevno psovat
dragoga Boga 7 puta 77, mogli ste biti ateist, ali tip je davio osnovnoškolsku
dječurliju samo sa spolnim pitanjima. Pitati curice od 11, 12 godina oblače li
se izazovno, izvan je svake pameti. Razgovarajući kasnije, sa svojim ljudima iz
generacije, jedan od glavnih razloga zašto većina ne želi primirisati u vlastitu
župnu crkvu, osim možda na veće blagdane, asocijacija je na toga, sasvim
sigurno, poremećenog čovjeka. Ne vjerujem u onu o mrtvima sve najbolje. Što je
najgore, ovakvih nadobudnih seksom opsjednutih svećenika ima širom Hrvatske.
Na ispovijedi nisam bio gotovo deset godina. Oko 2005., imao sam tešku duhovnu
krizu. Upisao sam politologiju, bio sam dobar student, postao studentski
predstavnik, muvao se po svome faksu, muvao se po Sveučilištu i ono što sam
vidio, nije mi se svidjelo. Nikako nisam mogao shvatiti kako je Bog dopustio da
me moj katolički odgoj nije pripremio za ateističku praksu života u Hrvatskoj i
bio sam primarno ljut na sebe što sam se upustio u nešto što očito nisam mogao
progutati kao vjernik i ljut na Boga i ljut na cijeli svijet. Otišao sam u
ispovjedaonicu. I klečim ja, jadam se, objašnjavam ispovjedniku što me sve muči
i tip skoro da ne reagira, osim jedne rečenice da eto Bog svakoga kuša i da je
to normalno, ali da se moram zapitati tko sam ja, propitujem Boga i bla, bla,
bla… Nije mu se slušalo, a ja sam imao srušeni svijet ispred sebe, bio sam,
priznajem danas, totalno izbezumljen. Ali kada smo došli na spolnost, e tu je
frajer živnuo. Na moj odgovor da nemam curu, nije se dao. Tih 10-15 minuta
propitivanja ostala su mi u sjećanju. Izašao sam iz crkve i zaključio da se ne
želim ispovijedati na duže staze. Ostao sam pri toj odluci i danas. Nemam
potrebu. Sakrament pomirenja trebao bi biti festival Božje ljubavi. Za mene je
nažalost postao i ostao udbaško isljeđivanje. Ovo kretensko iskustvo, da neka ja
slobodno tonem u depresiju, ali da neka razglabam o seksu, bilo mi je jedan od
impulsa da upišem protestantsku teologiju. Koliko god da zvučalo smiješno, za
vrijeme kriznog perioda, dugo sam se dvoumio između Filozofskog fakulteta
Družbe Isusove (inače izvanredne ustanove) i protestantske teologije. Kako
je dotični ispovjednik bio isusovac, odlučio sam se za drugu opciju. Jer nisam
čuo ljubavi u glasu toga čovjeka.
Ako uzmemo da je Govor na gori (Mt 5-7) Isusov programatski govor, u
njemu nije naglasak na seksualnosti, iako doduše primjerice Isus kaže: Čuli
ste da je rečeno: Ne čini preljuba! A ja vam kažem: Tko god s požudom pogleda
ženu, već je s njome učinio preljub u srcu (Mt 5,27-8) i nekoliko redaka
kasnije ide kontra židovske prakse rastave (Mt 5,31-2). Ali, u usporedbi s
ostalom građom, to je vrlo sitno. Da se razumijemo, primjerice svetom Pavlu vrlo
je važan tzv. uredni spolni život. Ali u sklopu urednog građanskog života.
Nikada nigdje spolni život nije u središtu Pavlove i pavlovske misli. On je tu
kao sastavni dio Pavlove intencije da kršćanin bude dobar čovjek, građanin i
vjernik. Krist je bio i ostao središte Pavlove poruke. Ostaju vjera, ufanje i
ljubav – to troje – ali najveća je među njima ljubav (1 Kor 13,13).
Svaki onaj teolog/inja, svećenik/ca, pastor ili obična/i vjernica/k koji u bilo
kojoj prilici svodi kršćanstvo na pitanje tko s kim spava, tko koga voli i svodi
kršćanstvo na akrobacije u postelji, taj griješi i sasvim sigurno je promašio
bit kršćanske poruke. Seksualnost je nešto divno, predivan dar od Gospoda. Ona
nije i ne smije biti oružje i sredstvo u kulturnim ratovima. Kakvi su tu umovi
koji ne dopuštaju djeci da budu djeca? Kršćanstvo je sveobuhvatan način života,
predanje, put, život. Svi ovi koji misle da je spolnost središnja točka
kršćanstva, kao da nisu čuli onu predivnu rečenicu, taj predivni redak iz Ivana
koji toliko volim citirati; Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao
svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da
ima život vječni (Iv 3,16). Dragi moji ljudi, neka ta ljubav prevlada u
vašim srcima da dobro živite i da se ne opterećujete samo s jednim aspektom
života, nego da dobro živite cijeli život.
NAKNADNA PAMET (2024.):
Svećenik kojeg spominjem u tekstu i koji je upropastio desetak generacija u
mojoj župi, umro je u studenom 2013., nekako kako sam ja počeo pisati za Križ
Života. Bože, koliko je štete napravio. Nije da se se župljani nisu tužili
Provinciji, Nadbiskupiji...
Sve tekstualne sadržaje dopušteno je
prenositi, u cjelini ili djelomično, uz obvezno navođenje autora teksta, naziva
stranice i poveznice na preneseni sadržaj. | |
|