|
| |
Piše: Mislav Miholek
Izvorno objavljeno na Križ Života
Datum objave: 9. 2. 2014.
Najjači crkveni medij u Hrvatskoj zove se 24sata. Doduše, nije u vlasništvu
Kaptola, nego katoličke braće iz mile nam Austrije, ali ima neke teške ironije
da jedini hrvatski tabloid (doduše, ove novine su kamilica ako se ih usporedi sa
srbijanskim Kurirom ili nečim sličnim) nalazi se u crkvenim rukama. Često se
može čuti iz redova episkopata i iz Glasa Koncila da su mediji neprijateljski
raspoloženi spram Katoličke crkve i svega kršćanskoga. Ima dosta istine u tome.
Ali, s druge strane, mediji na Zapadu su također vrlo kritično (opet blaga
riječ) raspoloženi spram svega kršćanskoga. Baš zbog toga, kršćanske zajednice
imaju u svojim rukama moćne medije koji se ne moraju baviti isključivo
religijskim pitanjima i pitanjima vjere.
Katolička crkva u Hrvatskoj najveća je i najmoćnija religijska
zajednica. Time ima posebnu odgovornost. U svojim rukama ima dva izvanredna
medijska servisa. Prvi je Informativna katolička agencija (IKA). Internetska
stranica IKA-e stožerno je mjesto za bilo kakve obavijesti vezane uz crkveni
život. Ako tamo nešto ne piše, šanse su male da se može doći do ikakve druge
informacije. Relativno mala organizacija, ali vrlo moćna. Ako ikada nestane
IKA-e, to će biti tragedija u razini nestanka Vjesnika, jer IKA je postala
institucija. Drugi medij je Hrvatski katolički radio (HKR). Nedvojbeno crkveni
medij, ali to je punokrvni radio s jakom informativnom redakcijom i slušljivom
muzikom.
Glas Koncila je pak živući mrtvac. Osobno, ne pamtim kada sam imao potrebu da ga
otvorim. Poznajem samo tri osobe kojega ga čitaju, svi borbeni ateisti. Također,
npr. Index.hr redovito prati Glas Koncila. Jutarnji list ga prati. Dakle,
protukršćanski mediji imaju tendenciju čitanja istoga. Stvarno, ne poznajem
nikoga mlađeg od 60 koji čita GK. Što je šteta, jer su GK za komunizma bile
jedine nekomunističke novine koje su se čitale širom Jugoslavije i GK je stvarno
institucija. Ali, uredništvo ne shvaća da su neka druga vremena i da je ovakav
format GK pregazilo vrijeme.
Osobno, ne shvaćam čemu takav otpor na Kaptolu prema osnivanju nekakve katoličke
televizije. To ne treba biti danonoćno teologiziranje i 12-satno moljenje
krunice, nego jedan kvalitetni TV kanal koji bi imao jak informativni program,
kvalitetan serijski program i određeni dio programa religijske kulture. HKR ima
svoj share na tržištu, IKA-u svi čitaju i redovno kradu njezine novosti (kada se
napravi copy-paste vijesti i ne stavi izvor, to je krađa), dakle postoje
kvalitetni kadrovi unutar crkvenih redova koji znaju posao i koji su lojalni i
ne skreću s linije. IKA i HKR su dokazali da crkveni mediji mogu biti
profesionalni i kvalitetni.
Općenito, na Kaptolu vlada strah od novinara. Kako sam i sam medijski čovjek,
svjestan sam koliko mi koji radimo u medijima možemo biti naporni i dosadni kada
tražimo nekakvu informaciju. Svjestan sam također da većina novinara u Hrvatskoj
ima nisku ili nikakvu religijsku kulturu (o tome moram jednom prilikom posebno
pisati), svjestan sam da postoje različiti lobiji unutar hrvatskog novinstva
koji bi najradije da kršćanstva iz Hrvatske nestane, ali u 21. stoljeću mediji
su važan dio društva. Novinarima nije lako jer rade kao honorarci, nemaju fiksno
radno vrijeme i zapravo novinarski posao je najsličniji oranju u mraku. Ali,
također, urednici su moćniji od pojedinih ministara (gledajući Milanovićevu
ekipu, to uopće ne čudi), mediji stvaraju javnu sliku. Važan je odnos spram
novinara, jer postoji značajna razlika u kakvom će tonu biti napisan tekst. S
druge strane, naši biskupi stvarno ne razumiju živjeti u medijskom dobu. Jednom
prilikom sam biskupa Milu Bogovića tražio press materijale. Gledao me u čudu.
Kakvi press materijali? I srdačno se nasmijao. Iz perspektive biskupa Bogovića,
ja sam bio lud čovjek što ga uopće tako nešto pitam.
Zato se pomalo osjećam i glupo što ovo uopće pišem, jer oni kojima je ovo
namijenjeno, neće ni vidjeti ovaj tekst. Katolička crkva u Hrvatskoj
zabarikadirala se na Kaptolu i na nedovršenom Ksaveru, proglasila se žrtvom
medija i uživa u samoviktimizaciji, slično kao zastupnici nacionalnih i
seksualnih manjina u Hrvatskoj. Divan je taj osjećaj kada se proglasiš žrtvom
zlih medija i kada ti je to isprika za nerad. Jedini je problem što će ovo imati
malo dugoročnije posljedice i hitno bi trebalo omekšati pristup spram medija. Pa
što ako bi i netko postavljao zločesta i bezobrazna pitanja? Bolje da postavlja
pitanja, nego da ruši i puca kao što se to događalo za totalitarizma.
Živjeti u demokraciji, živjeti u demokratsko-liberalnom društvu znači da postoje
određena pravila i običaji. Jedan od aspekata demokratskog društva zasigurno su
i slobodni mediji. Treba poštivati tu činjenicu i graditi odnose suradnje,
dijaloga i razumijevanja s novinarima, s urednicima i s medijima. Jer, da je
sveti Pavao živ, taj ingeniozan Židov iz Tarza, imao bi na speedialu
brojeve svih važnijih urednika ili novinara u bilo kojem gradu gdje bi se
nalazio, jer kako pak da čuju bez propovjednika? (Rim 10,14).
Za kraj, da parafraziramo Pavla i zapitamo se kako pak da čuju bez prikladnog
medija?
NAKNADNA PAMET (2024.):
Poslije svih ovih godina, ne shvaćam zašto RKC u RH, kao i desnica, ne želi dati
novac kako bi stvorila svoje jake medije.
Sve tekstualne sadržaje dopušteno je
prenositi, u cjelini ili djelomično, uz obvezno navođenje autora teksta, naziva
stranice i poveznice na preneseni sadržaj. | |
|