|
| |
Piše: Mislav Miholek
Izvorno objavljeno na Križ Života
Datum objave: 29. 1. 2014.
Zadnjih dana gledamo kako se zle
stvari događaju u Ukrajini. Viktor Janukovič, demokratski izabrani predsjednik
Ukrajine, ali de facto ruski upravitelj iste zemlje, ratuje s ustanicima iz
Zapadne Ukrajine i s onima u glavnom gradu Kijevu. Kako iza svake krize stoje
gospodarski razlozi, ni ovdje ne izostaju. Proruska elita, uglavnom bivši
kgbovci i partijski dužnosnici (čitati pod Hrvatska) drže gospodarstvo u svojim
rukama i nemaju ga namjeru prepustiti stranom europskom kapitalu.
Rusija pak drži u šaci Ukrajinu s enormnim dugom za plin kojega Ukrajina nije na
vrijeme platila. Država je pocijepana na istočni proruski dio i zapadni
proeuropski. Na istoku je kompletna industrija, zapad je poljoprivredni i ne
posjeduje industriju. Najpoznatiji izvozni produkt Ukrajine u zadnjih dvadeset
godina jesu nažalost Ukrajinke, a uz ekonomski razloge bujajućeg unutrašnjeg
sukoba, uspješno se nadovezala i religijska slika Ukrajine, koja je sve samo ne
jednostavna. Što se tiče Hrvatske, Ukrajinu možemo bez većih problema nazvati
pradomovinom Hrvata. Po jednoj od teorija, Bijela (Velika) Hrvatska se
nalazila oko Kijeva. Ukrajina je priznala Hrvatsku 11. prosinca 1991. Uostalom
kajkavskohrvatski, slovački i zapadnoukrajinski posjeduju jednu specifičnu
srodnost, staviš Hrvata iz kajkavskih krajeva, Slovaka i Ukrajinca sa zapada
Ukrajine, njihov govor posjeduje istu boju, iako vokabularno je svatko otišao
svojim putem. Slovačka je jedna od zemalja koja najviše podupire Ukrajinu na
europskom putu, slično kao što je davala potporu i Hrvatskoj. Hrvati, kao i
uvijek, šute.
Kao što smo rekli, ukrajinska religijska slika je sve samo ne jednostavna. Ako
je vjerovati Wikipediji, u zemlji od oko 45 milijuna stanovnika čak 62,5%
stanovnika Ukrajine su ateisti, a s obzirom na sovjetsku praksu ateizacije
svojih područja, ovo nije teško za povjerovati. U državi postoji više
pravoslavnih crkava. Ona koju prihvaća pravoslavna ekumena je autonomna
Ukrajinska pravoslavna crkva koja se nalazi u sklopu Moskovske patrijaršije,
osnovana je 1990. i ima negdje najmanje oko četiri milijuna vjernika. Druga je
autokefalna Ukrajinska pravoslavna crkva s patrijarhom u Kijevu, osnovana
je 1992. i kanonski je ne priznata od pravoslavne ekumene, najveća je
pravoslavna crkva i ima preko osam milijuna vjernika. Treća Ukrajinska
autokefalna pravoslavna crkva sebe smatra slijednicom istoimene crkve
osnovane 1921. za kratkog perioda ukrajinske neovisnosti te ima oko 400.000
vjernika. Ukrajinska grkokatolička crkva osnovana 1596., obnovljena 1990.
ima 4,2 milijuna vjernika, dok Rusinska grkokatolička crkva (prof.
Jure Zečević je naziva Rutenskom grkokatoličkom crkvom) ima oko
380.000 vjernika, a također u Ukrajini ima najmanje 250.000 rimokatolika
zapadnog obreda, većinom Poljaka. Postoji i oko 400.000 vjernika različitih
protestantskih crkava.
Za nas je najzanimljivija Ukrajinska grkokatolička crkva. Sasvim iskreno,
preferiram tiskane izvore nad Wikipedijom. Ovo popodne sam kopao po svojim
knjigama i moram priznati da na hrvatskom jeziku postoji vrlo malo o
grkokatolicima Ukrajine. Dobar je izvor na engleskom Melton’s Encyclopedia of
American Religions, 8th Edition (Gale Cengage, 2009.). Hrvatski
Enciklopedijski teološki rječnik (KS, 2009.) bavi se više kanonima crkvenog
prava, nego što pokazuje povijest sjedinjenih Istočnih Crkvi, a Ekumenska
povijest Crkve 1-3 (TFMVI, 2007.-2008.) totalno ignorira grkokatoličke
crkve. Doduše, u sveobuhvatnoj knjizi Marčanska biskupija: Habsburgovci,
pravoslavlje i crkvena unija u Hrvatsko-slavonskoj vojnoj krajini (1611. –
1755.) dr. Zlatka Kudelića (HISP, 2007.), može se naći poglavlje
Katolička crkva i istočno kršćanstvo od sredine 15. do sredine 18. stoljeća
gdje se može doznati o nešto sitno o nastanku Brestlitovske unije
(1595./96.) kojom se rodila Ukrajinska grkokatolička crkva, ali i
suvremena Hrvatska enciklopedija daje relativno dobar članak o tome.
Sasvim sigurno je da Ukrajinska grkokatolička crkva nastala iz političkih
potreba Poljsko-litavskog kraljevstva, a podjelom Poljske 1793. veći dio
njezinog teritorija se našao pod Rusima koji su je odmah pripojili Moskovskoj
patrijaršiji. Manji dio u Galiciji, koji se našao u Austriji, predjeli oko Lviva,
ostat će najveći čuvar ukrajinskog identiteta, koji je sam po sebi kompliciran.
Druga grkokatolička crkva, Rusinska, nastat će crkvenom unijom u Užgorodu
(1646.) koja će obuhvatiti Rusine i Ukrajince unutar Ugarske. Prethodnica
Ukrajine bila je Kijevska Rus nastala u 9. stoljeću. U Hrvatskoj žive i Rusini i
Ukrajinci, koji su srodni. Najlakše je to objasniti tako, da Ukrajinci smatraju
Rusine dijelom svoga naroda, a pojam Rusin drže starim imenom za Ukrajinca.
Rusini, kao zasebna skupina najviše su se održali zahvaljujući Rusinskoj
grkokatoličkoj crkvi.
Do 1921. Rusi su dobili veći dio Ukrajine, dok je manji dio zapadne Ukrajine
završio u Poljskoj. Sovjetizacija je značila rusifikaciju, tako da je istočni
dio Ukrajine naseljavan Rusima, slično kao što je npr. poslije Prvog svjetskog
rata u Hrvatskoj je (Podravska) Slatina naseljavana solunskim dobrovoljcima ili
je pak poslije 1945. nasilno mijenjana etnička sila Petrinje i šire okolice.
Dugo nije postojala nikakva ukrajinska pravoslavna crkva, a Ukrajinci koji su
pak poslije 1921. našli u Poljskoj, postali su, zajedno s Bjelorusima, dio
autokefalne Poljske pravoslavne crkve. Jedina nacionalna crkva koja je
opstala bila je Ukrajinska grkokatolička crkva sa središtem u Lvivu. Kada
je poslije Drugoga svjetskoga rata, zapad Ukrajine našao se u istoj državi s
ostatkom Ukrajine, Staljin je 1946. nasilno pripojio Ukrajinsku
grkokatoličku crkvu Moskovskoj patrijaršiji (ako vam nije do sada bistro, to
je Ruska pravoslavna crkva), pa je tako glavar ukrajinskih grkokatolika,
Josif Slipij, veliki nadbiskup Lviva, od 1945. do 1963. boravio po
različitim sovjetskim kazamatima, a tek ga je dobri papa Ivan XXIII.
diplomatskom akcijom konačno izvukao iz sovjetskog zatočeništva i doveo u Rim,
gdje je kasnije imao ne baš idilični odnos s papom Pavlom VI.
Kada pišem ovaj tekst, Janukovič je ponudio oporbenim vođama mjesto u vladi
Ukrajine. Povijesno-religijska slika Ukrajine je nažalost komplicirana. Zemlja
je de facto podijeljena na ukrajinski zapad i na rusificirani istok, njezina
ekonomija opterećena je dugom spram Rusije. Kulturno bogatiji istok misli da je
dio ruskog commonwealtha, siromašniji zapad iskreno misli da pripada Europi i
europskoj civilizaciji. Ukrajinska grkokatolička crkva kamen je
spoticanja između Svete Stolice i Moskve, jer Moskovska patrijaršija, kao i sve
ostale pravoslavne stolice, uvjerena je da su grkokatolici teška rimska podvala.
Ukrajinska grkokatolička crkva tijekom povijesti iskazala se kao rijedak
čuvar ukrajinskog naroda i kulture koji sve do 1991. nije imao svoje države,
koji je bio sustavno rusificiran, kojem je oduzet jezik (Janukovič nije dugo
vremena govorio ukrajinski jer mu jednostavno nije trebao) i koji je bio tlačen
i uništavan (Holodomor 1932. i 1933.). A dobro znamo da Bog nije
pristran, nego – u svakom je narodu njemu mio onaj koji ga se boji i čini pravdu
(Dj 10,35-6). Tako da bi se bilo dobar kršćanin zasigurno ne treba govoriti
ruskim ili se pak služiti latinskim. Jer svaki narod i svaki jezik je Bogu
jednako mio. A jedino što mi možemo, moliti se Bogu za Ukrajinu i Ukrajince, da
iz ovih sukoba ne nastane građanski rat i da se u Ukrajini ne ponovi 1921. i
1946.
NAKNADNA PAMET (2024.):
Kada je ovaj tekst izašao, bio je prva analiza crkvenih odnosa u Ukrajini na
hrvatskom jeziku. Nekoliko dana poslije bilo je Otvoreno (ili kako se
tada zvalo)i Mislav Togonal je skoro pa napamet naučio crkvene razlike u
Ukrajini. Gošća, urbana Ukrajinka koja govori ruski, građanka Kijeva, koja
u životu nije se maknula iz ukrajinskoga glavnoga grada, a živi već dugo u
Hrvatskoj, blijedo je gledala na spomen svih ovih crkava, uvjeravajući Togonala
da postoji samo jedna pravoslavna crkva u Ukrajini. Eh, živote. S druge strane,
kao da bi urbana Zagrepčanka išta znala o grkokatolicima i pravoslavcima u
Hrvatskoj.
Sve tekstualne sadržaje dopušteno je
prenositi, u cjelini ili djelomično, uz obvezno navođenje autora teksta, naziva
stranice i poveznice na preneseni sadržaj. | |
|