|
| |
Piše: Mislav Miholek
Izvorno objavljeno na Križ Života
Datum objave: 19. 1. 2014.
Slučaj prvi. Balkanska romantična državica u prvom desetljeću 21. stoljeća.
Šarmantni karizmatični kulturnjak, odgajan od strane majčice Crkve, vodio je
željeznom rukom svoju stranku i jednu i pol koalicijsku vladu. Opčarao je sve
medije, nije postojao nijedan kritičan glas među mainstream medijima, a bogme ni
u njegovoj stranci. Taj šarmantni raspop efektivno je krao od države i poreznih
obveznika. Svi su šutili. Slučaj drugi. Balkanska romantična državica početkom
drugog desetljeća 21. stoljeća. Na čelu iste državice nalazi se neiskusni
neodgojeni arogantni egomanijak kojega svi u njegovoj partiji hvale kako stignu.
Svi mainstream mediji mu daju potporu. Balkanska romantična državica nalazi se u
predgrađu građanskog rata, ideološki je zaoštrena do tupavog bola, gospodarstvo
klizi u bolnu smrt, a gotovo svi na javnoj sceni mudro šute, nitko ne bih glasa
podignuo.
Navedene dvije stranke, zajedno sa svojim vođama, i danas primarno funkcioniraju
kao religijski kultovi. Direktno kršeći Dekalog i onu iz Dekaloga;
Nemoj imati drugih bogova uz mene (Izl 20,3; PnZ 5,7). Članovi ove dvije
stranke ili partije, kako vam milo, klanjaju se krivom i lažnom bogu. I zato što
te desetine tisuća ljudi redovno šute, redovno su nekritički raspoložene spram
svojih vođa i vodstva, mi se nalazimo tu gdje jesmo. A došli smo u provaliju. Da
se razumijemo, ja nisam za kolektivan odlazak u samostane. Ne smatram da je
politika nešto prljavo. Štoviše, svaki kršćanin, svaki katolik, svaki
pravoslavac, svaki protestant, trebao bi se baviti politikom, na nekakav način.
Ali tih, miran, lažno skroman kršćanin, kršćanin koji okreće glavu dok se događa
nepravda, to je nikakav kršćanin. Ono što fascinira, da je Stepinac mogao u
listopadu 1942. na Krista Kralja, za njemačko-talijanske okupacije, grmjeti da
su svi ljudi jednaki, da su mnogi vjernici od 1941. do 1990. pružali otpor
totalitarizmu na različite načine (od odlaska u smrt ili u zatvor, pa sve do
inteligentne suradnje s vlastima, odnosno rušenje totalitarizma iznutra), ali,
eto u 21. stoljeću, vjernici bi trebali biti poslušni tutleki koji bezgranično
vjeruju svemu što plasiraju oni koji, navodno, znaju bolje od njih. Živimo u
demokraciji, a trebali bi biti tihi, ponizni, biti dobri i moliti se. I pritom
davati svoj novac.
Nije sve tako crno
Naravno da nije sve crno u Crkvi u Hrvata. Npr. uvijek mi padaju
na pamet pater Antun Cvek (Kap dobrote) i vlč. Dragutin Goričanec
(Job), dva svećenika i dvije udruge koje se bave onima koji su najviše u
potrebi. Sasvim iskreno priznajem da nemam karizmu socijalnog djelovanja i da mi
Bog nije dao da se bavim socijalom. To je izvanredan dar. Ali riječ je o dva
svećenika u gradskom području koje pokriva više od milijun ljudi. Možda treba
razmišljati da se uz studij klasične teologije uvede nekakav studij socijalne
teologije. Jer Hrvatska klizi u teško siromaštvo i Marx je bio očito u
krivu, jer iz feudalizma se prelazi u kapitalizam, a kako se čini, iz
kapitalizma se ponovno ulazi u feudalizam.
Stranke kao religijski kultovi
Ono što je živa činjenica da je Narod Božji u Hrvata dostigao
zavidnu razinu obrazovanja, unatoč lijenom i korumpiranom visokoškolskom sustavu
u RH. Velik broj vjernika vrhunski je obrazovan, vjernici su većinom pismena
čeljad i jednostavno svatko tko razmišlja vidi da nešto, onako lijepo kajkavski
kazano, jednostavno ne štima. Dovoljno je pogledati na Zapad Europe gdje je
kršćanstvo uspješno skrahiralo. Malo više većinski protestantizam, malo manje
manjinsko katoličanstvo, ali Zapad Europe je uspješno dekristijaniziran, što
voljom kapitalizma, što očitim nesnalaženjem protestantske i katoličke
hijerarhije. Naravno, i zločinački komunizam je uspješno dekristinijazirao
pojedine zemlje, tako su Češka i nekadašnja Istočna Njemačka ateistička društva,
doslovce poganski teritorij u srcu Europe. Doduše, sve su to i dalje u kulturnom
pogledu kršćanske zemlje, ali ljudi su pogani. Kulturno kršćani, duhovno jedno
veliko ništa.
Shodno domaćem iskustvu religijskog štovanja šarmantnog karizmatičnog
korumpiranog dramaturga koji je vladao spomenutom državicom i jednako takvom
štovanju neiskusnog neodgojenog arogantnog egomanijaka koji trenutno vlada
istom, te iskustvom Zapada Europe, svakom mislećem kršćaninu i katoliku u
Hrvatskoj ne preostaje ništa drugo nego da bude kritičan, jer vidjeli smo
budućnost. Ako se šuti, budućnost je ekonomski spaljena zemlja, jer stranke u
Hrvata nisu političke organizacije, nego su religijski kultovi. Kad smo već
šutili i šutimo u svezi političkog propadanja ove države, onda se barem treba
sačuvati Crkvu i crkve u Hrvata. Jer Crkva čuva onu predivnu istinu da Bog je
tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega
vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni (Iv 3,16). A ako se Crkva
opusti i prepusti specifičnom autizmu i lažnom samozadovoljstvu, onda nas čeka
dekristijanizirana zemlja. Jer nikome ne treba autistična i samozadovoljajuća
Crkva. Nego djelujuća, sveobuhvatna, milosrdna i razmišljajuća Crkva koja pod
svoje okrilje stavlja različite da bi bili jednaki u Kristu. Samo takva Crkva je
prava Crkva.
NAKNADNA PAMET (2024.):
Pater
Antun Cvek, pokoj mu duši, i dalje sjaji u hrvatskom mraku kao najljepše humano
svjetlo!
Sve tekstualne sadržaje dopušteno je
prenositi, u cjelini ili djelomično, uz obvezno navođenje autora teksta, naziva
stranice i poveznice na preneseni sadržaj. | |
|