Koja korist od teologije i teološkog govora ako ih razumije dvjesto ljudi na svijetu?

[ Crkva.info ] [ Mislav Miholek - biografija ] [ Moja knjiga ]
[ Novinarski rad: Vijenac - Blog za Večernji - PolitikaPlus - Križ Života - Glazbene teme - Točka Zarez - Blog Crkva.info ]
[ Obrt 'Radost i nada' ] [ Kontakt ]
 

Piše: Mislav Miholek

Izvorno objavljeno na Križ Života
Datum objave: 8. 1. 2014.


Nastava vjeronauka u osnovnoj školi ostala mi u sjećanju kao mjesto nesporazuma. Većina mojih vjeroučitelja jednostavno nije znala odgovarati na moja pitanja. Nije znala odgovoriti na ničija pitanja. Floskule da treba moliti i biti dobar nisu nikada prolazile. Jer svakoga se može varati, a jedino se djecu ne može nikako varati. Zato i Isus sasvim suvereno progovara: Zaista, kažem vam, ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko (Mt 18,3). Zato svaki teološki govor mora težiti tome da ga i djeca razumiju. Inače se ne može nazivati teološkim.

Istina, kult djece poprimio je zabrinjavajuće razmjere na Zapadu. Osobno sam protiv toga. Ali sam i protiv toga da se djecu smatra kretenima. Jer ako je Gospod stavio djecu kao standard za razumijevanje Kraljevstva Božjeg, onda se to mora poprilično ozbiljno shvatiti. Ne mogu se ne sjetiti anglikanskog teologa Johna Milbanka (r. 1952.), glavnog predstavnika tzv. radikalne ortodoksije. Tko je god ikada imao nesreću da uzme išta što je ovaj nesretni čovjek napisao, namučit će se. Čovjek glasi kao veliki autoritet, kao velika klasa, nemam ništa osobno protiv njega. Ali riječ je o potpuno nerazumljivom teologu. Koja korist od velikog autoriteta ako ga razumije 200 ljudi na svijetu? Nikakva. Jednako vrijedi i za svakoga seoskoga župnika koji svake nedjelje muči svoje župljane dugim propovijedima u kojima puno govori, a  zapravo ne kaže ništa. S druge strane, postoje razni propovjednici koji nemaju ni pravu srednju školu, a uzeli su sebi za pravo tumačiti biblijski tekst o čijem kontekstu, nastanku, razvoju istinski nemaju pojma, ali znaju uzimat desetinu od svojih vjernika. Taj dio Starog zavjeta u potpunosti su apsolvirali.

Jasnoća govora o Bogu je nužna. Ako Bog daruje vjeru čovjeku, onda onaj tko sebi uzima pravo da govori u ime Boga, kao što razni duhovnici to čine, ruši tu vjeru svojom vlastitom nevjerodostojnošću. Kako netko tko se vozi u skupom automobilu može pozivati na skromnost? Kako netko tko ima višak kilograma može efektivno pozivati na post? Kako netko tko bi trebao živjeti celibat, a ima nevjenčanu suprugu i nekoliko djece, može pozivati na predbračnu čistoću? Kako netko tko bi trebao živjeti celibat, a ima dečka, može prozivati homoseksualce da su nemoralni? Kako se može prozivati državu, a pritom primati veliki novac od poreznih prihoda? Kako se može obraćati narodu, a ne znati kako narod živi? Sve što vrijedi za pismoznace Isusovog doba, vrijedi jednako za sve nas teologe: Čuvajte se pismoznanaca, koji rado idu u dugim haljinama, vole pozdrave na trgovima, prva sjedala u sinagogama i pročelja na gozbama; proždiru kuće udovičke, još pod izlikom dugih molitava. Stići će ih to oštrija osuda! (Mk 12,38-40; Lk 20,46-47).

Zato svaki onaj tko ima bilo kakvu diplomu iz bilo kakve grane ili teološke discipline, a pritom je prošao kroz studij da nema pojma o temeljnim pojmovima kršćanske teologije, čini jedan veliki grijeh. Grijeh spram Boga i spram bližnjega. Jer studij teologije nije prečica za prva mjesta u raju, nego je težak cjeloživotni poziv u kojemu nema nikakve slave. Javna je tajna da hrvatska teološka učilišta ne dobivaju najbolje kadrove. Fra Ivan Šarčević tako piše: S druge strane, otvaranjem javnih škola za predmet konfesionalnog vjeronauka povećan je broj onih koji kao “laici” studiraju teologiju kako bi bili vjeroučitelji. Među njima ima onih koji nisu zadovoljili upise na druga učilišta pa crkveno (religijsko) učilište smatraju jednom vrsti ‘socijalne institucije’ koja će im pomoć da barem nešto završe. Naravno, među njima ima i onih koji pokreće stvarni interes za teologiju, ali u većini, kao uostalom u cjelini obrazovnog sustava, ti su studenti vrlo oskudne srednjoškolske izobrazbe, klasične i humanističke, koja se pretpostavlja za studij teologije (Teologija na jugoistoku Europe: stanje, izazovi zadaće, Concilium 2/2011).

Uostalom, teologija nikada nije govor u ime Boga. Teologija je govor o Bogu. O kojem ne bi znali ništa, da se nije objavio preko i u Isusu Kristu. Sve što znamo o Bogu, znamo od Isusa Krista i njegovih učenika, oni koji su svjedočili o njemu. Oni su svjedočili ne o sebi, nego o Kristu. Svjedočili su svojim životom, svojim patnjama, svojom smrću. Danas nije lako biti kršćanin, ali nitko nije bacan u tamnicu, nikoga se ne pribija na križ, nikoga ne jedu lavovi samo zato jer je kršćanin. Što ne znači da ne treba i dalje svjedočiti svoju vjeru kršćanskim životom, koji nije bezgrešan, nego je pošten način života u danim okolnostima u kojem se vjera u jednoga trojedinog Boga svjedoči tako da se ljubi i pomaže bližnjemu. Tek tada, govor o Bogu, teološki diskurs, počinje imati svoju vrijednost. Papa Franjo to fenomenalno svjedoči. S druge strane, svatko onaj tko govori nejasno o Bogu, koji zamagljuju milost Gospodinovu, taj vrijeđa i Boga i svoga bližnjega. Zato, ako se govori o Bogu, onda se mora prvenstveno govoriti kroz govor o ljubavi i o milosti Božjoj. Jer mi smo ljudi dovoljno zli i pokvareni, sami sebe ne možemo dovesti u red. Jedino Božja ljubav može popraviti čovjeka. Jedino ljubav pobjeđuje. Jer Isus je rekao: Ja sam pobijedio svijet! (Iv 16,33). Dopustite da Isusova ljubav uđe i u vaše srce.

NAKNADNA PAMET (2024.):
Nemam što dodati, ni oduzeti.



Sve tekstualne sadržaje dopušteno je prenositi, u cjelini ili djelomično, uz obvezno navođenje autora teksta, naziva stranice i poveznice na preneseni sadržaj.