|
| |
Piše: Mislav Miholek
Izvorno objavljeno na Križ Života
Datum objave: 23. 12. 2013.
Ako je nešto vezalo sve hrvatske krajeve kroz povijest, bilo da je npr.
riječ o Istri, Podravini, Bosni, Lici ili Hercegovini, onda je to zajednička
vjera u istoga Boga i to da je većina stanovništva, jednostavno kazano, bila
sirotinja. Kad se narod nalazi usred raskršća velikih civilizacija i
permanentnog višestoljetnog ratovanja, onda ostaje malo mjesta za stjecanje
nekoga velikoga bogatstva. Svaka hiža ima svoga križa govori se u Podravini i
drugim kajkavskim krajevima, ta uzrečica najbolje očitava kako se tu stoljećima
živjelo. A dva dana u godini, uvijek su bila radosna, prvi je Uskrs, drugi je
Božić.
Mogu se okladiti za veliki novac, da će na 25. prosinca svi hrvatski mediji
objaviti da je došao najveći kršćanski blagdan. Nije. Uskrs je najveći kršćanski
blagdan, Uskrs je bit, poruka i snaga kršćanstva. Tek onda dolazi Božić, koji je
vrlo, vrlo, vrlo važan. Jer Bog, stvaratelj i svedržitelj, ulazi u svijet
kao malo nemoćno dijete. I vidje Bog da je dobro ponavlja se pet puta u
prvom izvještaju o stvaranju (Post 1,1-24). I stvarno, kada dođe na svijet, kako
se kajkavski lijepo kaže, mali Isusek, svojim vlastitim očima, Bog i čovjek,
vidje da je dobro. I Božić, proslava Božića uvijek trebaju biti dobri, lijepi i
dostojanstveni. I u najgorim vremenima, kada su harale kuga, glad i rat, Božić
je bio dobar.
Činjenica da je zadnjih 13 godina primat u slavljenju Božića postalo mjesec dana
Adventa u kojem su reklame postale važnije od ičega. Božićne pjesme se počele
puštati od 1. prosinca, cilj Božića je postao potrošiti toliko novaca da se do
lipnja otplaćuju računi, ljubav se iskazuje visinom računa, svi su sretni jer
troše, pjevaju loše pjesme, a sve ostalo nije važno. Ako je što u Adventu važno,
onda je naglasak na dobrim djelima. Svaki kršćanin je pozvan praviti dobra djela
u svako vrijeme, ali ovih četiri tjedana su četiri tjedana milosrđa. Ne četiri
tjedana šoping-centara. Sreća u nesreći ove gospodarsko-društvene krize da po
prvi put nakon 2000. nema više toliko božićnih reklama u eteru, nema božićnih
pjesama jer je društvo dekintirano.
Još jedna stvar u koju sam uvjeren i u koju sam se spreman kladiti je da će na
polnoćkama biti cijeli niz depresivnih propovijedi kako postoje neki ljudi koji
su gladni i žedni i koji eto nemaju što jesti. To su propovijedi za adventsko
doba. Ako 363 dana u godini zaista jesmo u lošem stanju, onda božićne
propovijedi trebaju odisati radošću. Trebaju odisati vedrinom života. Zato ako
netko od kolega teologa koji su na župama čita ove redke, onda ih umoljavam, kao
braću, kao prijatelje, nemojte na polnoćki i na Božić s depresivnim temama.
Depresiju će širiti informativni desk HRT-a.
Jedan od specifičnih problema koji je nastao devedesetih bilo je čestitanje
Božića. Božić prvenstveno treba biti blagoslovljen i sretan. Onaj
čestit Božić u sebi ima jedan prizvuk siromaštva kojeg smo već spomenuli. On
je više usmjeren na materijalno, nego na duhovno. Zapravo, povijesno gledajući,
kada se ušlo u prvu Jugoslaviju, nastao jedan specifičan oblik čestitanja koji
je glasio Hrvatski Božić! Što je bila reakcija, jer 13 dana kasnije naši
pravoslavni sugrađani su slavili Srpski Božić. Ljepota Božića je u tome,
da on je i hrvatski i srpski, ali prvenstveno je univerzalni, Krist se rodio za
svakoga. Veselje ti navješćujem, puče kršćanski. Jerbo se kralj u Betlemu
rodi nebeski. On je Kralj nad kraljevima, jer narodil nam se kral nebeski!
Njegovo kraljevstvo je iznad svih naroda, svih država, iznad svega.
Isus je pobjednik. Rođen je daleko od svoga doma, rođen je izvan vlastite, ali i
izvan tuđe kuće, rođen je vrlo vjerojatno nešto prije termina. Rođen je kao
putnik u svijetu. Pati od početka, prilikom rođenja slamnata štalica najavljuje
pobjedonosnu muku i pobjedonosni križ koji oslobađa čovječanstvo. I u takvim
uvjetima, slavlje se zbiva. Legije i vojske nebeske vojske, anđeli ga slave.
Siromašni pastiri, dolaze i klanjaju mu se. Najobrazovaniji ljudi tadašnjeg
svijeta, perzijski magi, mudraci putuju iz Mezopotamije i nalaze Kralja nad
kraljevima i klanjaju mu se. Usred najgore situacije, najveća radost.
Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim!
(Lk 2,14). Ako usred takve situacije u okupiranoj, poniženoj Judeji, dolazi do
radosti i slavlja, onda valjda i mi tu zaslužujemo malo radosti i slavlja. Barem
na Uskrs i Božić. Nije sramota slaviti. Sam Gospod je slavio. Sjetimo se Kane
Galilejske i činjenice da je Isus, kao svaki drugi čovjek, sjedio na svadbi,
pjevao, plesao i pino vino.
Ako je Uskrs, na svojevrsni način, blagdan kojega očituje individualizam (Krist
je ostavljen od sviju i sam je uskrišen), Božić je blagdan koji poziva na
jedinstvo, koji poziva da se svi okupe. To je poziv od Boga: Užima za
ljude privlačio sam ih, konopcima ljubavi (Hoš 11,4). U tome okupljanju
treba slaviti, jer kao što smo vidjeli, taj dan slave i anđeli, i pastiri, i
perzijski mudraci. To je dan koji ujedinjuje svijet. Zato treba stati,
zaboraviti brige na jedan dan, napunite baterije i biti sretan da je Bog ušao u
ovaj svijet i da ga je svojim dolaskom istinski posvetio i da je pozvao svakoga
i sve da žive dobro, čestito, pošteno i radosno. Odnosno jednom riječju, da žive
kršćanski.
Želim vam blagoslovljen i radostan Božić!
NAKNADNA PAMET (2024.):
Božićni tekstovi uvijek nose u djetinjstvo.
Sve tekstualne sadržaje dopušteno je
prenositi, u cjelini ili djelomično, uz obvezno navođenje autora teksta, naziva
stranice i poveznice na preneseni sadržaj. | |
|