U potrazi za Tomislavom J. Šagi-Bunićem

[ Crkva.info ] [ Mislav Miholek - biografija ] [ Moja knjiga ]
[ Novinarski rad: Vijenac - Blog za Večernji - PolitikaPlus - Križ Života - Glazbene teme - Točka Zarez - Blog Crkva.info ]
[ Obrt 'Radost i nada' ] [ Kontakt ]
 

Piše: Mislav Miholek

Izvorno objavljeno na Križ Života
Datum objave: 14. 12. 2023.


Moje sjećanje na Šagi-Bunića svodi se na jedan intervju u Globusu, u drugoj polovici devedesetih, kojeg je Šagi-Bunić dao sa svojim jednako genijalnim i danas još živim bratom Zvonimirom Bonom Šagijem. Devedesete su bile doba kada su osnovnoškolci čitali političke tjednike, danas mi se čini da pučkoškolci ne čitaju ništa, ali svako vrijeme ima svoju boju. Sjećanje mi se svodi na jednoga žustrog, pametnog čovjeka, ali i duboko razočaranog tadašnjom Hrvatskom. Mnogi, koji su za komunizma sanjali neovisnu i demokratsku Hrvatsku, osjećali su se vrlo vjerojatno slično. Šagi-Bunić je umro 1999. Da je poživio i vidio kako je ova zemlja trenutno u svome najgorem društveno-političkom trenutku od Drugog svjetskog rata, vrlo vjerojatno bi opet, od jada, umro.

Tko je mogao znati da će period od završetka Drugog vatikanskog koncila do kraha komunističko-titoističkog zločinačkog sustava biti najsjajniji za Crkvu u Hrvata u teološkom smislu, u organizacijskom smislu i tko je mogao pomisliti da će se Katolička crkva za vrijeme represije najviše otvoriti prema svijetu i prema svome narodu i da će Narod Božji i hrvatski narod biti najbliži u doba kada je država bila u rukama Jugoslavena, a vlast je bila sve samo ne demokratska. Biblijsko-judeokršćanski je plakati za dobrim starim vremenima (Na obali rijeka babilonskih sjeđasmo i plakasmo spominjući se Siona; o vrbe naokolo harfe svoje bijasmo povješali. I tada naši tamničari zaiskaše od nas da pjevamo, porobljivači naši zaiskaše da se veselimo: “Pjevajte nam pjesmu sionsku!” Kako da pjesmu Jahvinu pjevamo u zemlji tuđinskoj! Ps 137). Ali, ako pogledamo da je Glas Koncila bio jedan od najčitanijih novina u Jugoslaviji, da je Kršćanska sadašnjost bila puno više od današnje izdavačke kuće, da je pokojni kardinal Franjo Kuharić puno bolje plivao u odnosima s državom od trenutnog kardinala Bozanića, da je Crkva unutar sebe imala svojevrsni pluralizam koji je danas nezamisliv, onda je to stvarno bio, unatoč komunizmu, vrlo dobar period. A najbolji teolog toga doba, kojeg je Katolička crkva dala na ovim našim hrvatskim prostorima, bio je Tomislav J. Šagi-Bunić.

Relativno kasno u životu, na studiju (protestantske) teologije uzeo sam Šagi-Bunića u ruke. Ali drugog puta nema. Ne preporučam kao prvi izbor. Za početak je najbolje uzeti zadnju knjižicu pod imenom Motriti lice Očevo (KS, 2000.), svojevrsnu teološku oporuku. Shvatio sam nedavno da je Šagi-Bunić autor kojega zadnjih godina najviše čitam. Trenutno sam na Vremenu suodgovornosti 1 (KS, 1981.), zbirci tekstova iz šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Ono što me fascinira je Šagi-Bunićeva neiscrpna energija. Taj čovjek je bio svećenik-kapucin, predavač, pisac u mnogim publikacijama, profilirani autor, najprepoznatljivi društveno-crkveni radnik u komunizmu, uvijek vjeran Crkvi, veliki hrvatski domoljub i veliki hrvatski rodoljub, znao je pokrenuti ljude, znao je kako postupati s komunistima, znao je sebe dati svakome čovjeku, a znao je i voditi jedan moćni kolektiv kao što je bio (TD)KS. Ono što mene, kao nekakvog vjernika, kao nekakvog teologa, žalosti, iskreno žalosti, je to da sada ne postoji u Crkvi u Hrvata takav čovjek, čovjek takvih kapaciteta koji bi znao prepoznati znakove vremena, koji bi znao animirati ljude, ali koji bi znao i uspješno komunicirati s ateistima. Istina, trenutno među ateistima nema ljudi profila Esada Ćimića ili Ivice Maštruka, već samo neki ljudi kojima izlazi mržnja iz očiju (npr. Željko Jovanović, kao da su ga odgajale zle časne sestre, pa ima traume iz djetinjstva), ali zar je to stvarno izgovor da se Crkva u Hrvata toliko zatvorila u sebe i da se boji svega što razmišlja, tj. ne razmišlja na liniji?

Šagi-Bunić je puno poticao ekumenske susrete i razgovore s braćom iz Srpske pravoslavne crkve. Danas je malo ostalo od toga, iako je Hrvatska izvanredno mjesto za ekumenske razgovore. Naravno, Sveta Stolica odlučuje o svemu u teološkom pogledu, ali Sveta Stolica nikada nikome na lokalnoj razini nije branila razgovore. Doduše, opet istina, hrvatski i srpski jezik u teološkom vokabularu, kao i u vojnoj terminologiji, gotovo su sasvim nerazumljivi, ali mislim da bi se našlo ljudi koji bi se mogli potruditi da nauče pravoslavnu, odn. katoličku terminologiju, a jedan od takvih ljudi koji govore “pravoslavnim” jezikom je dobri dr. Jure Zečević. Ruku na srce, iako poznajem lokalne teologe, stvarno ne znam nikoga iz SPC-a u Hrvatskoj tko je stručnjak za Zapad. Uz rimokatoličku većinu, ovdje u Hrvatskoj postoje udomaćene mnoge kršćanske vjerske zajednice, više pravoslavnih crkava, starokatolici, luterani, kalvini, baptisti, sve fele pentekostalaca i bratskih crkava, adventisti i drugi. Pa ima li boljega mjesta od Hrvatske za jedan smisleni ekumenizam? Također, za vođenje dijaloga s muslimanima, za vođenje dijaloga s ateistima. I to kažem ja katolik, kojeg su obrazovali praktični antikršćanski ateisti na Fakultetu političkih znanosti i protestanti na Teološkom fakultetu Matija Vlačić Ilirik. Tako mala država, tako mala zemlja, tako mali narod, a toliko bogatstvo vjera i pogleda. Grijeh je to ne iskoristiti. Grijeh je to spram Boga, spram razuma, spram Drugog vatikanskog koncila, grijeh spram hrvatskog društva. Jer dijalog mora ići ispred svega.

Što je ostalo od Kuharićeve, Kustićeve, Bajsićeve, Turčinovićeve i Šagi-Bunićeve Crkve? Katolički tisak i medije čita starije stanovništvo, Index.hr i a(anti)teističke udruge građana. Općenito, hrvatski novinari se potpuno ne razumiju u vjersko-religijska pitanja, ali to je neka druga tema. Crkva gubi mlade, Crkvu nitko ozbiljno ne shvaća, osim kada treba iščupati neki skandal. Crkvi u Hrvata trebaju hrabri ljudi, trebaju teološki potkovani kadrovi, trebaju misleći ljudi, ljudi akcije, ljudi koji vole druge ljude, koji se ne boje ljudskoga dodira. Takav čovjek zasigurno je bio Tomislav J. Šagi-Bunić.


NAKNADNA PAMET (2024.):
Tekst koji i dalje se može objaviti kao da je pisan jučer.



Sve tekstualne sadržaje dopušteno je prenositi, u cjelini ili djelomično, uz obvezno navođenje autora teksta, naziva stranice i poveznice na preneseni sadržaj.