|
| |
Piše: Mislav Miholek
Izvorno objavljeno na Križ Života
Datum objave: 10. 12. 2013.
Ovih dana kada u Hrvatskoj vlada opće ideološko ludilo, isključivo kako bi se
pokrila nesposobnost trenutne vlasti, trebalo bi malo stati na loptu. Vlast bira
slabe točke hrvatskog društva kao što su hrvatsko-srpsko pitanje, odnos vjernika
i nevjernika, odnos seksualne većine i seksualnih manjina. Tako se primjerice
jedan hrvatski građanin srpske nacionalnosti i pravoslavne vjeroispovijesti može
naći u većinskom taboru vjernika i seksualne većine, dok je s druge strane u
srpskom manjinskom taboru. Ovo su loši dani za hrvatsko društvo, za kršćanstvo u
Hrvatskoj i za građansko društvo. Jer nitko nikoga ne čuje. I nitko ne želi
nikoga slušati.
Autor ovih redova se nalazi u onom dijelu društva koji zastupa vrlo čudne
stavove, s pozicije medija. Za mene su optimalna obitelj majka, otac i djeca. S
druge strane, vjerujem da svakom građaninu treba dati prava, pa tako i
homoseksualnom pučanstvu treba dati pravo na registrirane veze. Doduše, bez
posvajanja djece. Jer vrlo dobro pamtim svoje djetinjstvo u kojem sam si slobodu
izražavanja izborio šakama, jer drugačije nije išlo, koliko god to zvučalo
nekršćanski, jer kao dijete si uvijek u nekoj manjini. Uvjeren sam da djeca iz
istospolnih obitelji ne mogu preživjeti odrastanje u ovakvom hrvatskom društvu
bez većih trauma. Iako su mediji u Hrvatskoj sve napravili da bi se stekao dojam
da se ne može biti u isti tren za bazičnu obitelj i da homoseksualnim građanima
treba dati sasvim određena prava, koja sada nemaju, ipak postojimo mi koji tako
mislimo. Vjerujem u navedene stavove, kao kršćanin, katolik i Hrvat. S druge
strane, obje strane su omogućile da se čini kako postoji jedan nepremostivi jaz.
Jer prosječni hrvatski praktični katolik stvarno ne razumije prosječnog
hrvatskog homoseksualnog građanina. I obratno. Iako su nikli u istom društvu,
iako su nikli u istoj kulturi, iako kroz njihove vene prolazi ista krv, iako su
čitali Šegrta Hlapića kao djeca, iako su učili Kranjčevića i Ujevića
napamet, iako su zapravo gotovo isti, oni se ne razumiju. A to da imaju toliko
zajedničkoga, grozi i jednu i drugu stranu.
Treba istaknuti da je Rimokatolička crkva u Hrvatskoj organizacija koja u
redovima svojih zaposlenika ima nadprosječan broj homoseksualaca. Jednostavno
ima, iako će svim sredstvima negirati činjenicu da među klerom ima
homoseksualaca, što daje cijeloj stvari neki ironijski pomak. Visoki i niži kler
se srčano bori protiv ljudi s kojima dijeli život. S druge strane, rijetko kada
možete sresti mlađeg homoseksualca koji je vjernik, a npr. pionir tzv. gay scene
u Hrvata, pokojni Toni Marošević, koji je pod kraj života živio u bijedi,
bio je praktični katolik. Gay mlađarija se nije sjetila da pomogne svojoj ikoni,
pomogao mu je lokalni župnik. Općenito, u svijetu kod transrodnog stanovništva
vlada tendencija (neo)poganskim kultovima, iako ima i tu kršćanskih vjernika.
Kada su se donosili zakoni o sprječavanju diskriminacije, vrh domaće RKC je baš
uzeo na zub transrodne osobe. Ima nešto trulo kada biskupi u haljama prozivaju
nekoga da nosi haljine (iako ima i osoba ženskog spola koje žele promijeniti
spol). Ako ćemo gledati statistički, po Hrvatskoj biskupskoj konferenciji
najveći problem u Hrvatskoj je 200-tinjak transrodnih osoba. Nisu kradljivci
problem, nisu korumpirani političari problem, problem je 200-tinjak osoba koje
je imalo nesreću da se rodi u krivom tijelu. Najodbačeniji dio društva, koje ne
vole ni LG u onom LGBT, veliki su problem. Lude li države.
Ono što dio biskupa, dio militantnog klera i dio militantnih vjernika mora
shvatiti da je Hrvatska sekularna republika u kojoj postoji mjesto za svakoga
tko prihvaća na simboličkoj razini grb i zastavu, a na praktičnoj razini Ustav
RH. Moraju shvatiti da su u ovakvom hrvatskom društvu sastavni dio društva i
LGBT osobe. Koje ne moraju voljeti. Jednako tako LGBT aktivisti i militantni tzv.
dio LGBT scene treba shvatiti da je ovo ipak kršćansko društvo u kojem je
kršćanstvo duboko ugrađeno. Ako se nekom izruguje njegovog osobnoga boga, dakle
Isusa Krista, Sveto Trojstvo, Bog s veliko B, prosječni
hrvatski vjernik vrlo vjerojatno će se povampiriti, jednako tako ako mu netko
izruguje npr. Majku Božju. Za razliku od mene koji sam se naviknuo na to
da prosječni Hrvat, pogotovo Hrvatica, misli da si prolupao ako npr. kažeš da si
po zanimanju dipl. teolog i još tome vjernik. Kako očekivati prihvaćanje s obje
strane i razumijevanje, kada nitko ne želi napraviti niti milimetar ustupka
drugoj strani? Specifičan oblik hrvatskog ludila je npr. da je kulturna scena
stala 98% na stranu PROTIV, dok je 98% vodstva religijskih zajednica (ne
računajući luterane i dio Židova) stalo na stranu ZA. Ono što je primjetno u
ovome je to da navedene skupine građanstva žive na proračunu i da se vrlo lako
ideološki prepucavati kada plaća redovno dolazi i da je vrlo lako imati tako
odlučan stav kada si fino na državnom proračunu. Kao dugoročno nezaposlena
osoba, mogu samo sanjati da imam plaću oko 5.000 kuna.
Hrvatskoj treba dijaloga. Hrvatskoj treba razumijevanja. Mislim da su religijske
zajednica vrlo brzo zaboravile kakve su imale probleme za SFRJ i kakve su
probleme doživljavali vjernici u školstvu, vjernici u SUP-u, vjernici u kulturi
i da se nije moglo biti u strukturama vlasti ako se bilo vjernik. I da su
religijske zajednice zadnje te koje bi trebale ići protiv bilo koje manjine. S
druge strane, manjine trebaju osvijestiti da je većina društva jednostavno
heteroseksualna, da planira ostati heteroseksualna, da prosječni vjernik ima
svoje stavove koji su mu sveti, a da ako se nekoga zato što vjeruje u Bog nazove
nazadnim, manje inteligentnim, klerofašistom i primitivcem, neće pomoći u
dijalogu. Jer Augustin i Descartes baš su bili klerofašisti.
Nije sramota razgovarati s drugim i drugačijim. Isus i Pavao iz Tarza to
su činili cijeli svoj život. Nije sramota upoznati drugoga. Da Pavao nije
doslovce razgovarao sa svakim, nikada nitko ne bi čuo za Isusa Krista. Možda
nije optimalno u današnjoj Hrvatskoj biti pristojan, ali pristojnost sa svih
strana dobro bi došla. Jer smo svi rasli na istoj zemlji, svi smo jeli istu
hranu, svi govorimo jedan hrvatski jezik (pa i nacionalne manjine), svi dišemo
isti zrak, svi smo djeca Božja i svatko ima pravo živjeti kako misli da je za
njega najbolje i najpoštenije.
NAKNADNA PAMET (2024.):
Kakva je toksična situacija danas na ovim temama, ne mogu se načuditi vlastitoj
naivnosti. Ovdje je još sve bilo jednostavno.
Sve tekstualne sadržaje dopušteno je
prenositi, u cjelini ili djelomično, uz obvezno navođenje autora teksta, naziva
stranice i poveznice na preneseni sadržaj. | |
|