|
| |
Piše: Mislav Miholek
Izvorno objavljeno na Perun.hr
Datum objave: 21. 10. 2016.
"Široka ravan, pradavna Panonija,
kad zapjeva i sunce silazi s uma. Pjevaj majko ratara i bekrija ... " Stihovi su
to pokojnog Miroslava Slavka Mađera, rođenog u Hrtkovcima, koji su danas u
Srbiji, a nekada su bili sastavni dio Slavonije, odnosno Hrvatske. Rock&roll; je
posao za bekrije.
U ovim našim arheološkima šetnjama po bivšoj Jugoslaviji i živućoj Hrvatskoj,
nekako Slavonija ne dolazi primarno kao rock regija, nego prvo padaju na pamet
tambure.
A prvi osječki rockeri jesu bili tamburaši, Krunoslav Kićo Slabinac i Antun Tuca
Nikolić. Tamo negdje 1961. sastavili su VIS Dinamite (poznati kao Tornado i Kon-Tiki),
a uz ova dva gitarista, tu su bili još i solo basist Alberto Krunić,
klavijaturist Vladimir Lazić, a od bubnjara prvo Miroslav Šaranović, pa zatim
Ratko Divjak. Osijek i Dinamiti biti će regrutacijska zona za druge bandove, pa
će tako Šaranović završiti u sarajevskim Indexima. Da su rock i narodna muzika
povezani u Jugoslaviji, svjedoče iz 1967. "Čađava mehana" i "Čačak kolo"
snimljene za Radio Beograd.
Kićo Slabinac je vozio sve muzičke pravce. Tamburao cijeli život, svirao rock,
obožavao Presleya, bio šlager-pjevač i to poprilično na vrhuncu u osamdesetima
(hitovi sa Zagrebfesta), a da bih zadnji godina uglavnom se vezao uz politiku i
spomenutu tamburu. Doduše više je novca u politici, nego u muzici. Kićo će 1967.
na vojni rok, dolazi druga postava u igru. Ostaju Divjak i Krasnić, Adolf Dado
Topić postaje vokal, a Josip Boček dolazi kao gitarist. Opaka ekipa, hvaljena od
svih nije ostavila nikakvih diskografskih izdanja iza sebe, bježeći od klasičnog
rock muziciranja šezdesetih prema kompleksnijim formama i ozbiljnijem zvuku, a
1969. se raspadaju i Osijek ostaje bez Dinamita.
Kornelije Kovač, tata-mata jugoslavenskog proga, sarajevski student, sin ravne
Panonije (onoga vojvođanskoga ficleka), u Beogradu 1968. uspostavlja svoju Korni
grupu. Skromno ju je nazvao po sebi, a krajem 1969. povlači Dadu Topića i Bočeka
u svoje redove. Dado Topić 1971. napušta Beograd i u Zagrebu osniva Time,
povlači i Divjaka iz Dinamita sa sobom, s kojim će ostati do raspada Timea tamo
negdje 1977. Korni Kovač očito je volio osječke kadrove, pa poslije Topića, od
1972. od 1974. pjevač postaje Zlatko Pejaković, a o njemu, njegovom utjecaju na
spoj rocka, etna i folka, prije sam pisao. Jednako tako, na ovom siteu pisalo se
pregršt o genijalnom Bati Kovaču, pa guglajte članke na tu temu. Kako je Time
zagrebačka grupa, nećemo ni o njoj.
Zanimljivo, o Josipu Bočeku gotovo nema ništa na ovim stranicama. Osječanin
rođen 1950. koji danas živi u Beogradu, svakako je jedan od najboljih
jugoslavenskih, srpskih i hrvatskih gitarista. Izdao je samo jednu singlicu
1975. za Jugoton (Dinamit/Sve će biti bolje), a iste godine pojavio se na
kompilacijskom albumu "Kongres rock majstora", zajedno s Bregovićem,
Vedranom
Božićem (tada Time) i Miodragom Batom Kostićem. Čovjek je svirao na toliko puno
albuma drugih izvođača, slično kao Božić, a većina plebsa ga zna s Balaševićevih
ranih ploča (tj. znaju zvuk njegove gitare), a meni je osobno najfascinatnije da
je radio zajedno s Batom Kovačom i Zoranom Radetićem aranžmane za zadnji
klasični pop album Zdravka Čolića "Ti si mi u krvi" iz 1984., doduše na kojem se
već lagano čuo i nazirao zloduh turbofolka. U majstorijama Vedrana Božića
uživamo često, ali stvarno bih volio čuti u Zagrebu Josipa Bočeka kako svira
uživo. Vjerujem da nisam jedini.
Osijek se nekako poslije ekipe iz Dinamita nije baš nešto proslavio na rock
mapi. Početkom devedesetih dežurna pop-senzcija je bio Leteći odred, koji se
nalazio u srcu svake curice. U to doba 1993. osniva se Gužva u 16-ercu, punk
band koji suvereno brani boje Osijeka na već spomenutoj nacionalnoj karti.
Snimili su tri albuma, "Čir na 12-ercu" (1999., CR), "Punk urac" (2006., DOE) i
"Je ne regrette rien" (2012., CR). Ljubitelji kratkih forma, isto su dirnuli u
etno baštinu na drugom albumu s "Bogdanom" tj. "Govori se da me varaš"
najpoznatijeg vojvođanskog Hrvata Zvonka Bogdana. Ljubimci publike širom
Hrvatske i bivše Jugoslavije i dan danas lagano muziciraju. Koliko su popularni
govori činjenica da sviraju našim ljudima u Irskoj, trenutno su najpoznatiji rock produkt glavnog grada Slavonije. Okej, iste 1993. nastali su i drugi
osječki punkeri Debeli precjednik, koji se također super drže u nacionalnim
mjerilima, ako se ne varam, imaju čak sedam albuma.
Osijek je možda slavonska politička metropola (nalazio se u središtu negdašnje
Slavonije, koja se protezala od Novske do Zemuna), ali rock metropola
definitivno su Vinkovci. Siniša Škarica bilježi da su u šezdesetima u tome gradu
djelovale grupe Mirni konji i Nivram, koji su pak stvorili Bezimene, a i grupa
Milky Way koja se furala na The Mamas& the Papas. Vjerovat ćemo Škarici.
Kotarsko mjesto Vinkovci najbolje su bili znani u Jugoslaviji kao željezničko
čvorište, kao mjesto s jednim od najvećih plantaža jabuka u Europi, a među
navijačkom populacijom, vinkovački Dinamo (današnja Cibalija) i njegovi navijači
imali su poseban respekt. Od Vinkovaca su posebno drhtali navijači Partizana i
Crvene zvezde. Ali nisu navijači bili najgori. Bilo je navodno i gorih iz
pozicije javnosti.
Ivica Čuljak (1960.-1992.), više znan kao Satan Panonski/Kečer II, punk pjevač
sastava Pogreb X, krajem sedamdesetih i u
osamdesetima nekako je gurnuo Vinkovce u središte muzičke pozornosti. Opičeni
lik iz Cerića, čiji je najbolji prijatelj iz djetinstva bio današnji slavonski
nadbiskup Đuro Hranić, imao je nevjerojatnu životnu priču. Nesretno ubojstvo,
Popovača, slučajna smrt u Domovinskom ratu. Ostavio je iza sebe za Slušaj
Najglasnije! tek tri albuma: "Ljuljajmo ljubljeni ljubičasti ljulj" (1989.),
"Nuklearne olimpijske igre" (1990.) i posmrtni "Kako je panker branio Hrvatsku"
(1992.). Iskreno, neka ravničarska depresija izvire iz njegove glazbe.
Neshvaćenost sredine, SP je sve, samo ne nešto što bi se slušalo onako, usput.
Da je bio rođen u Engleskoj, cijeli bi znao za njega, ovako je samo
genijalno-nesretna lokalna pojava, o kojoj će se još dugo pisati.
Kada spominjemo punk, treba napomenuti da najveći hrvatski živući strip autor je
također i muzičar. Riječ je o Dubravku Matakoviću, još jednom ludom sinu
Srijema. Mataković od 2003. sa svojim prijateljem Milanom Lazarevićem (Bumushku
Kushlu) muzicara pod umjetničkim imenom Govnar Smrti u sastavu Septica, kojega
je kažu teško muzički definirati. Tko ih jednom čuje, svakako ih zapamti.
Snimili su dva studijska albuma "Septica" (Aquarius Records) i "Klub usamljenih
srdaca narednika Pedera" (Croatia Records 2013.), našao se i tu live album "Jebemti
mater (uživo iz KSET-a)", samoizdat iz 2007. Živi nastupi su obilježeni time što
dio publike nosi muške gaće na glavi. Postoji jedan fascinantni moment kod
Matakovića, a to je da navodno ne podnosi tamburaše. Čovjek apsolutno mrzi sve
vezano uz tamburicu i taj jedan narodno-foklorni element, barem je tako tvrdio u
intervjujima, ali znam da je radio naslovnice tamburaških albuma. Sve u svemu,
da nema Matakovića, trebalo bi ga izmisliti, gigant hrvatske kulture.
Majke. Sinonim su za vinkovački rock. Kolega Pernar je cijelu kolumnu posvetio u
kolovozu 2015. o liku i djelu Gorana Bareta. Puno je pisano o njima, sasvim
zasluženo, nećemo sad štreberski ponavljati, da me ne bi Aleksandar Dragaš
naganjao po gradu ako nešto fulam. Bare je bekrija, punokrvna bekrija. Spomenut
ćemo doduše neke stvari. Vezane uz motiv spoja rocka, etno motiva i
narodnjaštva.
Prva je Hali Gali Halid, čuvena narodnjačka persona Gorana Bareta, navodno
nastala oko neke drogeraške oklade, Bare je tada bio u gadnoj heroinskoj fazi.
Diskografski nam su ostala tri uratka, za već spomenuti label Slušaj
Najglasnije! To su dva albuma "Samo za tebe" (1989.) i "Hajde da se drogiramo"
(1990.), te EP "Vo-zdra" (1991.). Ime je zafrkancija na Hari Mata Hari koji je
već skrenuo u narodnjačke vode, a ta tri diskografska izdanja na kojima su
uglavnom iste stvari do sada su najrazornija kritika narodnjaštva i neukusa u
muzici. Ali što je najluđe, Bare je odličan narodnjak.
Bareta veže muzičko prijateljstvo s Plavom travom zaborava, zagrebačkim country
sastavom. Davor Rodik je svirao pedal steel guitar na albumu Majki 'Put do srca
sunca'. Rodik i genijalni violinist PTZ-a Rista Ibrić bili su Baretovi
Plaćenici, a cijeli zvuk toga Baretovog muzičkog razdoblja označen je countryem,
obadva albuma 'Izgubljen i nađen' (2001.) i '7' (2003.) su pravo američka.
Nažalost, ograničeni smo prostorom i vremenom, a ovoga drugoga vaš autor ima
premalo s obzirom na životne obveze. Svakako bi trebalo još spomenuti
zagrebačko-vinkovačke Kojote koji su djelovali do 1992. do 2000. kao punokrvni rock band, snimili su tri albuma, a zaslužuju jedan dobar tekst, pozivam nekoga
da to napravi. Vinkovci su dali Coloniu i Shortya, a s obzirom na sva imena koje
smo spomenuli, takva selekcija muzičara i umjetnika za grad od 35 hiljada
stanovnika je stvarno fascinantna. Također, Županja je dala (pre)popularne
zvijezde razvodnjenog hard rocka i balada za široke mase ljepšeg spola,
neizbježnu Opću opasnost.
Nadam se da poslije ovoga teksta neće se slavonsku
muziku vezati samo uz pijano otvarenje kapija, iako je meni primjerice izvorna
tamburaška "Dođi u Vinkovce" puno bolja od Shortyja, neka se dotični ne ljuti
puno. Završimo kako smo i počeli. "Sve nek pjeva gdje mi je Slavonija/ crnica
klasa i oluja ravni/ pustaro stara, to je pjesma tvoja/ što pjevaju punkeri i
rokeri davni".
NAKNADNA PAMET (2024.):
Kićo je umro, kao i Korni Kovač. Bare blati Satana Pananskoga gdje stine. Čudna
i teška vremena! Barem su se Kojoti vratili na sceni, genijalni kao uvijek!
Sve tekstualne sadržaje dopušteno je
prenositi, u cjelini ili djelomično, uz obvezno navođenje autora teksta, naziva
stranice i poveznice na preneseni sadržaj.
| |
|