|
| |
Piše: Mislav Miholek
Izvorno objavljeno na Perun.hr
Datum objave: 16. 9. 2016.
Jedna od stvari o kojima sam najčešće pisao do sada je
fascinacija tvrdim stavom diskografa za vrijeme socijalističke Jugoslavije.
Gotovo je nevjerojatno kakav je to bio neprijateljski stav od samih začetaka
rocka na hrvatskom i jugoslavenskom području spram rock sastava. Ptice na grani
znaju da je prvi rock LP pripao Grupa 220. Legendarni "Naši dani" svojevrsni su
manifest tadašnje generacije za koju je progovarao Drago Mlinarec.
Da se postavi pitanje koji je drugi to rock LP koji je snimljen na hrvatskome,
rijetko tko bi znao odgovoriti. Riječ je LP-u "To nije tajna" iz 1969. mladih
bogoslova skupljenih u Žeteocima. Žeteoci su svakako jedna od najzanimljivijih
pojava domaćeg rocka šezdesetih, oni su nastali kao proizvod koncilske obnove i
kratkotrajne liberalizacije jugoslavenskoga društva koja se događala između
1966. i 1971. kada je jugoslavensko društvo pokušavalo uhvatiti korak sa
Zapadom. Jedna od tih stvari je bilo opće prihvaćanje rocka, te pokvarene
imperijalističke muzike koju pravovjerni komunisti nisu voljeli. Još kada je
sviraju budući svećenici, onda je tvrdokornim komunistima na terenu se činilo da
dolazi kraj svijeta. Duhovnost u rocku i folku šezdesetih na Zapadu je bila
prirodna stvar. Ovdje su Peter, Paul i Mary koji pjevaju Dylana kao jedna fina
ilustracija.
Siniša Škarica, tata-mata Jugotonove diskografije, jedan od onih zločestih ljudi
koji nije dopuštao mnogim mladim bandovima snimati ploče, u svojoj knjizi "Kad
je rock bio mlad: Priča s istočne strane (1956-1970.)" piše o Žeteocima: "Usput,
bake su znale govoriti za živo (zločesto?) dijete, koje bi u susjedstvu podiglo
prašinu (i pritom povuklo sve vršnjake za sobom) da je vragu iz torbe ispalo! E, rock'n'roll - kojeg neki povremeno povezuju s poslovima sama Lucifera - kao da
je zaista vragu iz torbe ispalo. Ta slika poput neke alegorijske freske očito
nije zasmetala električnim smjemeništarcima, studentima teologije i budućim
crkvenim uglednicima, članovima VIS-a Žeteoci, ili izvornim Bijelim kolarima.
Dapače, Mijo Gabrić (1943.), njihov bubnjar i kolovođa, gitarist Valent Bogadi
(zamijenio je Josipa Pustičkog), orguljaš Mijo Bergovec i bas gitarist i pjevač
Mato Dukić, u njenoj kontroverzi kao da su vidjeli prostor kojem bi mogli
udahnuti novu spiritualnost. Glas Koncila je 1969. na prešama Jugotona, i u
produkciji maestra Gotovca, proizveo prvu ploču duhovnog rocka kod nas i drugi
LP nekog sastava uopće: 'To nije tajna'."
Muzički taj album daleko od nekoga vrhunskoga muziciranja, ali hvata duh
vremena. Kršćanska hipijevština izvire iz svake note ovoga albuma. Prerada
meksičke tradicionalne pjesme "De Colores" (A2) najbolje ističe taj jedan
optimizam koji je zadesio Hrvatsku i Jugoslaviju toga doba. Pogled prema Zapadu
je jednako tako očit. Čak tri pjesme su prepjev skladbi francuskog isusovca i
šansonijera Aiméa Duvala (znan kao Pere Duval, pater Duval), a to su "Noć" (A3),
"Rumeno Nebo" (A5) i biblijski obojena "Mrtvi Siromah" (B3). Pater Duval je
svirao po francusko-govorećem području, održavao koncerte, pa čak se i propio u
jednom trenutku, kao svaki dobar šansonijer.
Uspješan album je doživio čak pet reizdanja za Jugoton, jedno izdanje u
Švedskoj, a 2009. ga je izdala Croatia Records na CD-u. Album je uglavnom pun
prerada, što je odlika domaćeg rocka šezdesetih. Primjerice Crveni koralji su
uglavnom svirali obrade. Kao što svjedoče reizdanja (koja su išla skroz do kraja
sedamdesetih), album se ludo dobro prodavao. Feelgood soft-rock dobro je
prolazio za domaća hrvatska uha. Nema ničega političkoga u ovoj muzici. Vjerujem
da su ljudi u Jugoslaviji primarno bježali u muziku od dosadne sive
svakodnevnice.
Singlica "Majka Marija" (1971.) posebno je zanimljivo izdanje. Naslovnu pjesmu
napisao je Arsen Dedić, koji je inače pisao i duhovnu poeziju. Davne 2003. sada
već pokojni Arsen u razgovoru za Nacional je svjedočio: "Je li to bilo onda kad
ste 1958. objavili ciklus pjesama u časopisu Prisutnosti? – Da, imao sam 20
godina i jednu sam pjesmu posvetio 'Gospodinu Isukrstu', tako se to kaže u
Dalmaciji, a drugu 'Svetom Nikoli', koji je moj zaštitnik, kao i putnika i
pomoraca. Nisam pomorac, ali mi je more sve. No to se nekima nije svidjelo i
morao sam napustiti tadašnji Radio Zagreb u Jurišićevoj 1 u žalosnim uvjetima:
osudili su me zbog te dvije pjesme i rekli da će mi dati dvije plaće, ali neka
napustim posao na radiju, a oni će mi naći mjesto u nekim novinama. Kao da su
plaće neka utjeha! Pitao sam ih što će tim novinama reći zašto sam otišao s
radija. Onda su me pokušavali okolnim putovima vratiti na posao, ponuđena mi je
i neka funkcija, međutim, povadio sam stvari iz svoje ladice i više se nikad
nisam vratio. Bilo mi je jako teško, čak sam prestao pisati poeziju na dulje
vrijeme. I kasnije, kad sam napisao pjesmu 'Majka Marija' za Prvi Marijanski
kongres, ponovno sam imao problema. Često nisam ni znao što se zbiva ispod žita,
primjerice, tadašnji naš konzul u Njemačkoj otkrio mi je da ne mogu održati
koncert zbog te pjesme."
Svirački je puno bolje odrađena "Majka Marija" nego album "To nije tajna".
Pokojni jazz klasik Miljenko Prohaska bio je dirigent mini orkestru koji prati
band. Naravno, Arsenov tekst je snažan, kao gotovo svaki njegov tekst, muzika arsenovska. "Bistrička" (B1) nije toliko zanimljiva kao prva strana. Zapravo,
može stajati ravnopravno uz bok bilo koje druge pjesme iz toga doba. Žeteoci
više nisu snimili nijednu ploču poslije 1971., ali su pioniri kršćanskog rocka u
Hrvatskoj i u Jugoslaviji.
Dok su primjerice u Srbiji od 1991. do 2001. snimane "Pesme iznad istoka i
zapada" po tekstovima zloglasnog/čuvenog vladike Nikolaja Velimirovića u kojima
su nas članovi raznih srpskih rock bandova, uključujući Električni orgazam i Partibrejkerse, počastili svojim izvedbama. Istina, snimanje je potaknuo
tadašnji monah Jovan (Ćulibrk), rock-kritičar i zagrebački student, koji je
trenutno episkop slavonski SPC-a. Čekamo dan kada će koji katolički biskup biti
rock kritičar. A do tada nam ostaju Žeteoci i da se sjećamo nekih boljih vremena
za duhovni rock u Hrvata. Što reče Arsen: "Pamtim samo sretne dane!"
NAKNADNA PAMET (2024.):
Vladika Jovan je još u Pakracu, a kršćanski pop danas pune Maksimir i zagrebačku
Arenu.
Sve tekstualne sadržaje dopušteno je
prenositi, u cjelini ili djelomično, uz obvezno navođenje autora teksta, naziva
stranice i poveznice na preneseni sadržaj.
| |
|