|
| |
Piše: Mislav Miholek
Izvorno objavljeno na Perun.hr
Datum objave: 1. 9. 2016.
Ljeto još nije prošlo, pa se i dalje nalazimo na moru. Putujemo na sjever
prema Istri i Kvarneru. Istarska i primorska muzika je prepoznatljiva, a,
jednako tako, Pula i Rijeka su jaka rock središta. Kada se govori o Puli, prvo
na pamet dolaze dva pokojna vokala, Đoser (Atomsko sklonište) i Tusta (KUD
Idijoti). Ali kao i u prijašnjim tekstovima, ovdje ćemo više o braku etno muzike
i rock zvuka.
Zašto za druge Jugoslavije čakavština nije došla do izražaja vrlo vjerojatno
leži u tome što se čakavica i kajkavica su isključivo hrvatski govori, pa su
bili politički škakljivi unatoč tome što su Istra i Hrvatsko primorje
verificirano antifašistički krajevi u kojima su u 19. stoljeću narodni preporod
provodili pravaši. Melodije Istre i Kvarnera seljakaju se po primorskim i
istarskim mjestima od 1964., ali tek 1993. hrvatskim radio valovima zavladat će
čakavština. Pojavit će mokri san svake žene u obliku Alena Vitasovića,
pop-rock senzacije iza kojega je stajao roker Livio Morosin, kojega su
izgleda po stihovima ponajviše mučile lijepe žene, dobra cuga i neprospavane
noći.
Za početak treba naravno spomenut pionira čakavskog rock izričaja basista
Francija Blaškovića i njegov band "Gori Ussi Winnetou" rođen tamo
1986., band, Franci je malo stariji. Sastav banda je nesigurno definirati, osim
da je tu Francijeva supruga Arinka Šegando.
Samo dobri Bog zna koliko je točno albuma snimio GUW, čovjek je lokalna pulska
legenda, posvađan s Bogom, vragom, nacionalistima, Hrvatskom, Katoličkom
crkvom, a valjda i sam sa sobom. Stilski opisati GUW je teži zadatak koji
prepuštam hrabrijima, ali kad jednom čujete ovoga nadrkanog gospodina, zapamtite
ga. GUW nije nešto za široke narodne mase.
Skočimo na 1993. Glazbeni urednik Radio Pule Alen Vitasović susreće na radnom
mjestu vodnjanskog rokera Livia Morosina, ovi dva se sprijatelje, prvi lijepo
pjeva, dobro zgleda, drugi je manje lijep, ali je pun muzičkih ideja. Nastaje
"Ne moren bez nje" i izlazi te 1993. kao singl na kazeti pulskog izdavača Adam
Records. Pjesma će pokoriti sve hrvatske radio postaje, iako većina, pogotovo
štokavska, nije imala pojma o čemu se tu točno radi, osim da se sanja neka žena
i da se ne može bez nje. Pjesma će preći državne granica, pa tako na Youtube u
komentarima se javio borac Vojske Republike Srpske koji je pjesmu čuo na Radio
Ljubuškom 1995.
Suradnja će potrajati negdje oko tri godine i rodit će se album "Gušti su gušti"
(1994. Croatia Records/Adam Records) s istoimenim hitom na A1. s country
prizvukom, himna svih muških bitanga koji vole lijepe žene, noćne provode i
slobodu, zapravo strašna kontra tadašnjem moralu devedesetih. Na A2 se nalazi
hrvatska obrada pjesme Johna Hiatta "Don't Know Much About Love" (1992.)
poznatija kao "Jednu noć", još jedan veliki Vitasovićev hit. Preporučam također
i verziju Vatrogasaca iz 1995. Na A3 nalazi se svojevrsni credo Livia Morosina
"Po ud mene" (Zadar 1994.) u kojoj pojašnjava svoj ljubavi da svaki drugi
muškarac nije ni polovica njega. B1 je već spomenuta "Ne moren bez nje".
Drugi studijski album "Come va?" Vitasović izdaje bez Morosina 1997. i bez
nekoga pretjeranog uspjeha. Slijedili su albumi "Ja ne gren" (2000.), "Grih"
(2003.) i "Tone i pretelji" (2003.). Važnost Vitasovića je u tome da je širom
otvorio vrata čakavskom izričaju u hrvatski mainstream. Vitasović je danas
uglavnom prisutan primarno zbog svojih alkoholnih nepodopština.
Od onih koji će se pojaviti uz Vitasovića je Dražen Turina i njegov
opatijski band Šajeta nastao 1993. Band će često nastupati uz Vitasovića,
izdat će 1994. prvi materijal za Adam Records "Čestitke i aplauzi", a na
nacionalnoj pozornicu popesti će se sa studijskim albumom "Blues berača šparuga"
koji su snimili 1996. za Aquarius Records. Na B3 se nalazi "Moji koraki" kojega
će se vrtiti dan i noć po svim radio postajama i televizijama širom Hrvatske.
Meni je najdraža rock balada "Lovranske črešnje" (A6) koja je također imala vrlo
dobru radio slušanost. Jednom prilikom je jedan stari djedica na Radio Sljemenu
pjesmu naručio kao "Domobranske črešnje" jer je krivo čuo refren "Slatka ko
lovranska črešnja na zajike". Također, pomalo infantilna "Leteća Barbara" (B6)
bila je vrlo rađo viđeni spot.
Dvostruki album Šajete "Božja beseda i vražje delo" iz 1997. sa skromnih 22
skladbi zapravo nije dao nešto pretjeranih hitova, osim ponovno reizdanih
"Lovranskih črešnjih". Album "Istradamus vulgaris" Šajetu odnosi zapravo u čiste
pop-vode, udarni hit je bio prepjev "Košulja plave" Novih fosila, a "Doba
vodenjaka" iz 2003. opet ima "Party za ekipu" kao udarni hit, ovaj put prepjev
Balaševića, uz odu Opatiji pod imenom "Evergrin". Zadnji album je bio
"Kope i špade" 2007. Muzički uspjeh je Dražen Turinu omogućio voditeljsku
karijeru i na neki način puno je bolje "unovčio" svoju popularnost od Vitasovića.
Vraćamo se opet na obitelj Morosin/Maružin. Godina je 1980., mjesto
radnje je Vodnjan, pet mladića osniva band pod imenom "Gustaph y njegovi
dobri duhovi". Mladići su bili tri bratića Edi (vokal, gitara) i
Vlado Maružin (gitara, klavijature), već spominjani Livio Morosin (gitara,
vokal), a još su tu Čedomir Mošnja (bubnjevi) i Igor Arih
(gitara). U osamdesetima još će doći Josip Pino Ivančić (klavijature).
Kaže Petar Janjatović da su bili najsličniji po svojoj pojavnosti u prvoj
polovici osamdesetih čuvenom Pere Ubu. Postave će se kasnije toliko
mijenjati da je to teško pratiti do dana današnjega, ali uglavnom u stalnoj
promjeni, cijelo vrijeme su te negdje Edi Maružin, Vlado Maružin i Čedomir
Mošnja. Morosin je talijanizirani oblik prezimena Maružin. Livijev otac je bio
prelijen mijenjati prezime na staro poslije oslobođenja Istre.
U osamdesetima band snima jedan studijski album nazvat "V" 1986., producent je
bio Milan Mladenović (EKV), mene ta ploča vuče na neki spoj zagrebačkih
Boe i Zvijezda, zapravo je vrlo zanimljivo izdanje koje nije pretjerano naišlo
na neku recepciju među publikom. Naravno, mora se reći da band nije pjevao tada
na čakavskom.
Gustaph y njegovi dobri duhovi mijenjaju ime 1992. u Gustafi. Album iz
1994. je čakavski, na A1 obrada je tradicionalne "Brkice" kojoj svakom
stanovniku Istre srce zatalasa. Album "Zarad tebe (i druge kante)" iz 1995. malo
je pogurnuo u nacionalne vode. Istaknuo bih "Zarad tebe", "Amor", "Ja nisan
stija mala" i obradu tradicionalna "Kurijera", himnu svih autobusa. Ajde, mora
se spomenuti i "Žminjku" koja je meni više nego draga. Šasavi blend istarske
narodne muzike, countrya, bluesa i meksičkih zvukova. Vitasović je bio za široke
narodne mase i curice, Šajeta za kao intelektualnije, dok su Gustafi za
rokerskije nastrojenu publiku. Istra je sve pokrila, iako većina ljudi nije baš
imala pretjerano pojma o čemu se tu pjeva. Iskreno, za neke pjesme sam i ja tek
shvatio o čemu su kada sam vidio tekst pjesme online. Kao fetivi kajkavec, moram
reći da sam zbog istarske muzike više-manje dobro snalazim u čakavsko-istarskom.
Gustafi snimaju albume u udarničkom tonu. "Sentimiento muto" (1997.), "Vraćamo
se odmah" (1999.) s hitom "Ča bin da" s više nego zanivljivim spotom, Na
minimumu (2002.), F.F. (2006.) na kojemu treba istaknuti suradnju sa zagrebačkim
mariachima Los Caballeros na "Katarini" za čiji je spot osvojen Porin.
Općenito, spotovi su bili jako oružje Gustafa prema hrvatskoj publici, većinu ih
je radio Gonzo. Zadnji studijski album je "Chupacabra" iz 2009.
Ovaj istarski band je zapravo ono što Koštunica pokušava umjetno napraviti na
svojim forsiranim filmovima u kojima pokušava proizvesti nekakav magičan svijet.
Gustafi su band koji je utemeljen u istarskom izričaju, ali dobro funkcionira i
u Meksiku. Istinska world music koja uveseljava publiku sa svojim životnim
dogodovštima pretočenim u kvalitetan etno rock. Tri u jedan: istarsko, hrvatsko
i svjetsko. Baš po željama Matke Laginje i njegovih pravaša. Zanimljivo
da su Gustafi bili u devedesetima IDS-ov kućni band.
Za kraj ovoga kratkoga izleta u čudesnu zemlju Istru, opet ćemo se na kratko
vratiti k Liviju Morosinu, koji je i poslije Vitasovića nastavio etno-rock
vodama. S bandom Anelidi 1996. snima albim "I Anelidi su bili crnci", s
Dariom Marušićem 1996. snima album, "Bura tramuntana", početkom stoljeća, po
vlastitom svjedočenju, zapija se u nekoj oštariji s Radom Šerbedžijom, pa
tako 2002. snimaju album "Orihi, orihi", a iza toga snima četiri samostalna
albuma "Tri naranče" (2005.), "Livio Morosin" (2007.) i "Glas Istre" (2010.) s
kojega treba istaknuti magičnu "More dimboko nebo visoko". Zadnji album
"Motovun" iz 2014. ja zanimljivi instrumentalni album.
NAKNADNA PAMET (2024.):
Fascinira da su svi navedeni još dan-danas koncertno aktivni! Bravo Istra, bravo
Istrijani/Istrani!
Sve tekstualne sadržaje dopušteno je
prenositi, u cjelini ili djelomično, uz obvezno navođenje autora teksta, naziva
stranice i poveznice na preneseni sadržaj.
| |
|