|
| |
Piše: Mislav Miholek
Izvorno objavljeno na Perun.hr
Datum objave: 12. 8. 2016.
Nalazimo se usred ljeta, pa možemo skočiti do Dalmacije i
Splita. Muzika Dalmacije talac je klapskog pjevanja. Stereotip je nekakvih
desetak momaka koji su folklorno obučeni, pjevaju o bajnoj djevi, a tu su kamen,
stina, more, škoj, barka i sve ono čega baš više i nema, ali dobro prolazi. "Ne
damo te pismo naša." Što reče jednom Tanja Torbarina, fetiva Dalmatinka, a tko
vam je pokušava uzeti. Nedvojbeno da bi hrvatska kultura bila praznija bez
klapa, ali svesti Dalmaciju na klapsku pismu i zabavnjake je nepravedno.
Dalmatinski rock ipak postoji. Proći ćemo kroz tri primjera dodira Mediterana i
rock zvuka i to vezana za Split.
Splitski sastav Metak probijao se krajem sedamdesetih na domaćoj rock sceni.
Željko Brodarić Jappa kao gitara i vokal, Mirko Krstičević na basu,
Matko
Jelavić na bubnjevima i Hercegovac sa sarajevskom adresom Ranko Boban kao druga
gitara i vokal. Jappa je našao kao suputnika banda splitskoga novinara i
pjesnika Momčila Popadića. Pope je bio čovjek izvanrednog humora, bio je u
svojevrsnom pjesničkom tandemu s još jednim novinarom Slobodne Dalmacije,
današnjim akademikom Jakšom Fiamengom. Popadić se zaželio pisati poeziju za rock
sastav, zaželio se rock poezije, htio se odmaknuti od pop izričaja po kojem je
bio najpoznatiji.
Band se na Splitu 1978. pojavio pod imenom Meta. Naime, festivalski su
dušobrižnici ime Metak smatrali previše traumatičnim (fašistička okupacija, itd.),
pa su tako nastupili sa slovom manjem i to s etnorockom "Šijavica", koja se
našla s "Gastarbajterskom" na prvom singlu 1978. za sarajevski Diskoton. Na
jesen 1978. događa se jedna od najluđih epizoda u jugoslavenskom rocku.
Sarajevska komunistička vrhuška odlučila je malo primiriti euforiju oko Bijeloga
dugmeta, pa tako podmeću drogu mladom bubnjaru Ipe Ivandiću, a s njim hapse još
Ranka Bobana, Zlatka Holda i Gorana Kovačevića. Ranko Boban izbjeći će zatvorsku
kaznu, dalje će biti tekstopisac i kompozitor za bosanskohercegovačku pop-rock
scenu (Indexi, Teška industrija, Zdravko Čolić, Vajta, itd.), a u kolektivnoj
memoriji ostat će zapamćen po neslužbenoj hercegovačkoj himni "Hercegovina u
srcu" iz 1992.
Poslije odlaska Bobana, Metku se pridružuju Zlatko Brodarić na gitari (Jappin
brat) i nešto kasnije Doris Tomić (muškoga roda) na klavijatura. Sljedeći
singlica je više klasičnorokerska "Ona ima svoju dragu mamu/Revolver" iz 1979.
Iste godine izlazi njihov prvi LP "U Tetrapaku", nazvan po studiju gdje je bandu
bio stožer i gdje je album sniman. Na albumu se kao gosti pojavljuju splitski
muzičari Tedi Spalato, Remi Kamazoti, Duško Mucalo i Ivo Lesić. "Ljubavni život
svakodnevnog kino posjetioca" (A3) dobar je primjer poezije Momčila Popadića,
prava urbana pjesma (skladao ju je basist Mirko Krstičević), dok primjerice
disko-rock pjesma "Balerina" koju su napisali braća Brodarić daje jedan
prepoznatljiv zvuk Metka, teško je to opisati, ali nešto je nepogrešivo
dalmatinski u toj skladbi. Album je u duhu rocka sedamdesetih, nema baš nekoga
pretjeranog utjecaja punka ili nečega novovalnoga, Metak na albumu djeluje kao
dijete nastalo u braku sarajevskog Bijelog dugmeta i ljubljanskog Buldožera.
Sljedeće izdanje Metka singlica je "Da mi je biti morski pas/Rock'n'roller" iz
1980. Kao što vidimo tu se nalazi najveći hit grupe (Popadić/Krstičević) koji će
Metku donijeti svejugoslavensku slavu i staviti ih u središte pozornosti. Ta
godina bit će odlična za Metak, svirat će u Beogradu pred 80 tisuća ljudi,a uz
Leb i sol, bit će te godine proglašeni za najbolju sviračku grupu u Jugoslaviji.
Zadnje izdanje je LP "Ratatatatija" iz 1981. na kojem se već osjete jači
utjecaji punka i novovalne scene. "On voli strip junake" (A2) Željka Brodarića
kao da anticipira neke preokupacije Psihomodo Popa sa crtićima, dok primjerice
"Male žute ljubičice" (A4, Krstičević/Popadić) imaju neku ramonesovsku
zaigranost pomiješanu sa zvukom Zagore. Jappa tvrdi da je grupu ubilo previše
koncerata širom Juge, da su se jednostavno istrošili, a on 1982. izdaje
samostalni album "Majmuni". Ipak, bubnjar Matko Jelavić otići će u legendu sa
svojom "Majko stara" koja je 1988. osvojila prvu nagradu publike na Splitskom
festivalu, a bez koje danas nema vjenčanja u Hrvatskoj, a ta čuvena/zloglasna
pjesma, još je jedan dokaz da od rocka do narodnjaka u Jugoslaviji je bio maleni
korak. Mora se reći da je Metak bio ipak dobar jugoslavenski rock band, kao što
rekoh, kao neko čudno dijete iz braka Bijelog dugmeta i Buldožera, a također i
nepogrešivo dalmatinski band (utjecaji Zagore included), čija je nažalost jedina
ostavština u kolektivnoj svijesti "Da mi je biti morski pas".
U svojoj knjizi (zbirci kolumna) "Jugoton gori" Marko Pogačar piše kako u Splitu
nije bilo punka. Pojava Marinka Biškića (a.k.a Marinko von Biskich, Fon Biskich)
ona je iznimka koja potvrđuje pravilo. Njegov band "Narodno blago" s početka
osamdesetih je ipak bio punk, ne baš hardcore, ali ipak punk. Kada se Biškić
skinuo s Ramonesa, odlučio je svirati talijanske kancone iz pedesetih i
šezdesetih, a band je promijenio ime u "Marinko i galebi asfalta". Frontmena
Biškića život je odnio u Zagreb, band je ostao u Splitu, a gitarist i privremeni
pjevač Neno Belan postao je prepoznatljiva faca popularnih Đavola.
Službena godina rođenja Đavola je 1984. Po jednoj legendi, band se nazvao po
navijačima RNK Splita, koji od šezdesetih nosili ime "Crveni đavoli", ali Neno
Belan kaže da je ime uzeto iz stihova jedne pjesme talijanskoga pjevača Rocca
Granate. Najpoznatija postava uz Belana su Dragiša Mandić (bas-gitara),
Željko Hajsok (bubnjevi), a nije se moglo svirati bez prepoznatljivog saksofona
Igora Kmetiča, a na klavijaturama će se pridružiti i Zlatko Volarević Dilayla.
Robert
Čaleta Čarli postaje manager Đavola, tjera ih da odustanu od rockabillya looka,
da navuku na sebe odjela i kravate, da postanu fini ušminkani momci. Čaleta će
ujedno biti i autor dijela tekstova grupe.
Za Đavole je dobro krenulo. Jugoton izdaje promotivni EP "Mjesečina nad getom"
1985. s naslovnom obradom "Keep a Knockin" Little Richarda pod nazivom "Kucaj
opet". Sviraju u Kulušiću, zagrebačka publika ih odlično prihvaća, dolaze na
televiziju, a ubrzo su novi muzički hit. Počinju nastupati širom Jugoslavije i
to uglavnom isključivo na događajima rezerviranima za studentsku publiku širom
Jugoslavije.
Prvi LP "Ljubav i moda" iz 1986. (nazvan po čuvenom srpskom
muzičkom filmu iz 1960.) producira Piko Stančić, glazba je Belanova, stihovi
Čaletini i Belanovi, a album daje megahitove "Pričaj mi o ljubavi" (A1) i "Điri-điri"
(A2).
Sljedeći LP "Hallo Lulu 22" iz 1987. producira nitko drugi nego Jappa. "Stojin
na kantunu" (A1) je bit dalmatinskoga rocka, čakavski tekst, veseli miris
Splita, pozitiva. Tu su i jaki radio hitovi "Dani ljubavi" (B2) i "Bambina"
(B3), opet je na djelu suradnja Belan-Čaleta.
Treći LP "Ostani uz mene" iz 1988.
opet producira Jappa, na A1 nalazi se istoimeni hit, a druga najjača numera je
bila "Na kraju sna" (B5). Glavni tekstopisac ovaj put je Jakša Matošić (budući
"Jakša i navigatori"), a na albumu se pojavljuju još Dragan Lukić-Luky koji će
uskoro zamijeniti Zlatka Volarevića na klavijaturama, ali i Dino Dvornik.
Posljednji (kompilacijski) album Đavola iz osamdesetih je "Balade - Kada se
nađem u predjelu noći ..." iz 1989. na kojem se nalazi do tada neobjavljena
"Dugo toplo ljeto" sa Splita '89. To je zadnje izdanje klasičnih Đavola. Od
devedesete se Belan više posvećuje solo karijeri, prije raspada Đavola 1993.,
izaći će još 1991. maxi singl "Rock galama". Obnovljeni Đavoli 1998. snimaju
album "Space Twist", koji je imao dobru prođu u to doba.
Zašto je Hrvatsku i Jugoslaviju zaludio retrorock baziran na kasnim pedesetima i
ranih šezdesetima? Prva polovica osamdesetih u Jugoslaviji je bila doba
jugoslavenske premijerke Milke Planinc, neuspješne kopije Margaret Thatcher,
nedostajalo je svega (od kave do benzina), Partija uništava novi val i punk, a
Đavoli su bili fino obučeni dečki, čije pjesme nemaju ničega političkoga, imaju
taj fin spoj američke i talijanske muzike spomenutog razdoblja, fini miris
Dalmacije. Đavoli su kao oličenje pozitivnog stereotipa o Hrvatskoj u
Jugoslaviji, fini gradski kulturni momci koji gledaju na Zapad, a Belanove
melodije ukorijenjene su u hitovima šezdesetih ("Ostani uz mene" => The Ronettes:
"Be My Baby") te melodije jednostavno su osvojile srca ljudi, jer šezdesete u
Jugoslaviji su bile doba najvećeg gospodarskog prosperiteta i najvećih
političkih sloboda u socijalizmu. Jednostavno, Jugoslaviji je tada trebala doza
rock optimizma, a Đavoli su je donijeli.
U ovoj našoj dalmatinskoj epopeji završit ćemo s ovaj prikaz s Dalekom obalom, o
kojoj se puno zna, ali nekada valja ponoviti gradivo. Nastali su 1985. Temeljna
četvorka su vokal Marijan Ban, gitarist Jadran Vušković, basist Boris Hrepić i
bubnjar Zoran Ukić. Slično kao i Psihomodo pop, Daleka obala se stvarno mučila
izdati prvu ploču, iako je su svi materijali bili gotovi 1988., što svjedoči
tadašnje demo izdanje, što ih doduše nije sprečavalo da postanu svojevrsna
koncertna atrakcija. Prvi jači koncert bio krajem 1988. u splitskom kinu "Zlatna
vrata". Slično, kao Đavoli, muzika Obale stoji u rocku šezdesetih, ali više su
usmjereni prema bluesu ali i prema surfu. Fini mediteranski rock koji opet gleda
prema Americi, u kojem se čuju utjecaji Rolling Stonesa, Dylana i Younga.
Na putu prema ploči, Daleka obala odlučuju nastupiti na Splitu 1990. U pitanju
je bila legendarna "Tonka". Gazda festivala i predratne splitske scene,
Zdenko
Runjić poručio je Banu neka si kupi karte za finalnu večer, jer da neće proći,
ali publika je bila oduševljena i Daleka obala dobiva nagradu za debitanta na
festivalu. Sljedeće 1991. na neodržanom festivalu svirali su "Sušac blues", dok
1992. je bila u pitanju "Od mora do mora".
Kako bi uvjerili zagrebačke diskografe da im konačno daju snimiti ploču, 1990.
drže ludo dobro posjećeni koncert u Kulušiću. Jednako kao i Đavoli, Daleka obala
miljenik je zagrebačke publike. Poslovično nezainteresirani Jugoton nije želio
izdati ploču, pa je tako ta čast pripala Suzyu. Prvi LP "Daleka obala" izlazi
iste godine, producent je Luky, snimljen je u siječnju, a jedan od back vokala
je Neno Belan. Ističu se "Noć je prekrasna" (A4), "Četrnaest palmi" (B1),
spomenuta "Tonka" (B2) i "Daleka obala" (B5), sve Banova muzička djeca.
Turbulentna 1991. bila je u znaku pripreme drugoga albuma "Ludi mornari dolaze u
grad", ali pojava Domovinskoga rata odložila je izdavanje albuma. Band doslovce
odlazi u rat, dok su se početkom 1992. skinuli iz maskirnih uniformi i nastavili
stavljati završne detalje na album, na kojem se nalaze spomenute "Sušac blues"
(A2) i "Od mora do mora" (A3), a svakako se mora istaknuti jedna od najljepših
hrvatski rock balada "U modroj zori" (A6).
Ratne preokupacije i frustracije
izaći će uspješno 1993. na "Mrljama". Gotovo nešvilska "Ona zbori" (A2) priziva
zvuk Johnnya Casha, "Mojoj lijepoj" (A6) postat će jedna od najprepoznatljivi
rock domoljubnih himni, koju će čak plagijati Rodoljub Roki Vulović,
bosanskosrpski Thompson ("Moja zemlja"), a našlo se mjesta i za "Oni nas gađaju"
iz 1991., čuveni muzički srednji prst JNA i četnicima.
Sljedeća 1994. donosi
album "Morski pas", na kojoj se nalazi apsolutni hit "Nema te" (A1) na stihove
Keti Crnogorac (npr. napisala stihove za "Zmija me za srce ugrizla"), dok je tu
i neslužbena himna rukometna reprezentacije "Morska vila" (B1). Iste godine, s
Nenom Belanom snimaju himnu-mini LP "Hrvatske čigre", ekspedicije "Artik-Antartik",
jer kao što se zna, Marijan Ban je strastveni jedriličar. Bandu se 1996.
priključuje Bogašin Šoić Mirilović na gitari i klavijaturama.
Uzevši malo diskografsku pauzu, Daleka obala 1997. nastavlja u revijalnom tonu,
izlazi album "Di si ti" s istoimenim hitom na B1, te na "Sa' mi je ža'" na B2.
Marijan Ban u duetu s Giulianom s pjesmom "Jugo" 1998. osvaja Grand Prix i
nagradu publike na Melodijama hrvatskog Jadrana.
Zadnji klasični album Obale bit
će izdan 1999. pod nazivom "1999-2000". Produkt je svađe banda s Marijom Banom,
koji je pomalo, pravo rokerski, pretjerao u svojoj alkoholnoj ovisnosti, tako da
dio pjesama pjeva Jadran Vušković, a jedino je ostala u sjećanju s albuma
nostalgična himna "80e". Te 2000. band se privremeno raspada, da bi se opet
sastavili kako bi održali još nešto koncerata i snimili Azrinu "A šta da radim"
koja je izašla na zadnjem koncertnom duplom albumu "Uspomena (Sve najbolje
uživo)" iz 2002., kada se band konačno samorasputio, nešto kao hrvatski Sabor
nedavno. I istoga albuma treba spomenuti "Ruzinavi brod" koja je 2001. dobila
Porina za pjesmu godine. Iz neke moje perspektive, taj hrđavi brod je zapravo
Hrvatska, mi smo svi ta zahrđala barka.
Hm, taj Porin 2001. ostao je upamćen po cugerskom duetu Marijana Bana i Anđe
Marić za šankom. Kao u onom crtiću kada veliki buldog pazi umiljatu malu macu,
tako su se zajednički nacugali Ban i Anđa, a batine su skoro pokupili dečki iz
Leta 3 koji su tada bili odjeveni u JNA uniforme, što Banu, kao branitelju nije
baš najbolje leglo. I tu je neki čudni ključ Banove karizme, nitko mu to nije
uzeo za zlo, svi mu uvijek pomažu kada zapadne u alkoholnu krizu. Ima
nevjerojatan dar da kroz rock priču piše sasvim intimne pjesme u kojima se svi
nalaze, ali jednako tako patriotske rock himne, bez kojih je postalo nemoguće
pratiti športske događaje u Hrvatskoj. Jednako vrijedi za njegovo razgovore za
medije, govorio Ban o svome slavonskome djedu domobranu, svojoj profesori
muzičkoga Meri Cetinić, o tome kako se odvikavao od alkohola ili kako obožava
ploviti, on utjelovljuje splitski rock, obožavan je širom Hrvatske, vrlo je
vjerojatno je najpopularniji Splićanin u Zagrebu.
Grupa Metak bili su prvaci splitske scene s kraja sedamdesetih, Đavoli su bili
vladari urbanog jugoslavenskog zvuka osamdesetih, dok je Daleka obala označavala
najbolje u dalmatinskom i hrvatskom rocku devedesetih. Donekle su na početku
stoljeća ovaj niz pratili The Beat Fleet, ali teško mi je reći tko je danas ta
splitska muzička izdanica u ovom našem suvremenom dobu. The Beat Fleat ne bi
uspio bez Lukya. Belan i Đavoli, Ban i Daleka obala, Luky, Dino Dvornik i
Gibonni svi su se skupa družili i produkt su jednoga vremena. Hrvatska i bivša
Jugoslavija i dalje čekaju da Split nastavi u revijalnom tonu i da opet nastanu
nekakvi novi Metak, Đavoli ili Daleka obala.
NAKNADNA PAMET (2024.):
Blago onom tko je slušao Bana uživo. Daleka obala se (bez Bana) opet sastavila.
U međuvremenu su postojali Dječaci, koji su na neki način sebe napravili
punokrvnu dalmatinsku lokalpatriotsku rap atrkaciju, a jedini je preživo
Vojko V. koji ne bježi od narodnjačkih utjecaja.
Sve tekstualne sadržaje dopušteno je
prenositi, u cjelini ili djelomično, uz obvezno navođenje autora teksta, naziva
stranice i poveznice na preneseni sadržaj.
| |
|