|
| |
Piše: Mislav Miholek
Izvorno objavljeno na Perun.hr
Datum objave: 3. 6. 2016.
Dihotomija selo-grad provlači se od dana kada su prvi seljaci
oformili nekakav grad pred nekoliko tisuću godina u Mezopotamiji. Svaki građanin
ili svaki predak građanina je u neko doba bio seljak. Danas u hrvatskom društvu,
u hrvatskoj kulturi, u hrvatskoj muzici često se može čuti da je nešto urbano,
dok je nešto drugo kao seljačko. Sve vezano uz rock i metal trebalo bi kao biti
urbano, dok su cajke po defaultu seljačke, iako nalazimo apsurdnu situaciju da
se značajan gradskog stanovništva prepušta čarima orijentalnih ritmova u
pjesmama čije se radnje lako mogu podvesti pod više članaka Kaznenog zakona, od
prijetnji smrću, preko pregršti fizičkoga nasilja i ponešto spolnih delikata, uz
kakvu pjevačicu sumnjivih vokalnih sposobnosti, ali vrlo obdarenu po pitanjima
poprsja.
Rock u šezdesetima stasa pod utjecajem američkoga folka, bluesa i countrya.
Čudesno je da su crnačku muziku najbolje razumjeli engleski mladci iz
radničke klase. Staxovi asovi, kao Otis Redding, koji su svirali po
Engleskoj 1967. našli su zajednički jezik s Animalsima. Rolling Stonesi
su u počecima skoro bili demo blues band. Mladi urbani engleski rokeri dali
su svoje viđenje južnjačke, uvjetno kazano, seljačke muzike. Nije to ništa
čudno, nikada ne postoje čiste granice između grada i sela.
Postoji značajna mitologija da je dvadesetak godina jugoslavenskoga rocka
bilo navodno jako urbano i da nije bilo tzv. seljačije među rock
populacijom. Jedna od pjesama bez koje ne može proći nijedna svadba,
krstitke ili neka slična veselica jesu ''Čerge''. Skladba koju je
napisao Zlatko Pejaković izašla je kao singlica tadašnje postave
Zlatnih akorda 1970. Nije naodmet reći da je prva singlica Akorda iz
1966. bila ''Moja generacija'', obrada čuvenog hita grupe The Who.
Od rebelnih mladića do Roma koji tužno plače bio je kratak put, a mladi
Goran Bregović, grobar jugoslavenskoga rocka i istinski rodonačelnik
turbofolka, još nije ni oformio Bijelo dugme.
Hipijevski i kontrakulturni pokret kraja šezdesetih ima u sebi duboko
nepovjerenje spram urbanog. Cijela filozofija toga doba najbolje se vidi u
Beatlesima, koji su do pristojnih mladića koji tamburaju u odijelima
i koje svaka majka želi za zeta dok pjevuše ''Love Me Do'', odjednom
postali razbarušeni, drogirani i čudno obučeni mladići koji idu na duhovne
vježbe u Indiju i koji navodno zbore o LSD-u na ''Lucy in the Sky with
Diamonds'', što nema previše veze s istinom (dio o LSD-u barem).
Da skočimo natrag u Jugoslaviju. Sredinom sedamdesetih srpska prog grupa
Dah izdaje na engleskom singlicu ''Sošana'', koju je zadnjih
godina popularizirao na Internetu jedan čuveni stanovnik splitskoga zatvora.
Dotični je na Youtubeu izvodi uz vatricu s gitarom, u nekom okupiranom
dalmatinskom selu početkom devedesetih. Pjesma je navodno 1975. bila hit u
Njemačkoj, Belgiji, Nizozemskoj, Francuskoj, Austriji i Španjolskoj. Verziju
na hrvatskom (ne znam zašto ne na srpskom) Dah snima 1976. na njihovom
zadnjem LP-u ''Povratak''. Zabavno je čitati komentare na Youtubeu o
toj pjesmi jer dio korisnika tvrdi da je albanska melodija, dok većina
navija za izraelsku ''Erev Shel Shoshanim'' Yosefa Hadara, napisanu
1957. Prvi jugoslavenski prepjev snimila je 1966. Olivera Vučo na
EP-u ''Nije to, ljudi, istina!'' pod nazivom ''Shoshana''.
Dahov tekst i ova verzija nisu isti.
Da stvar bude luđa, ova izraelska melodija neodoljivo podsjeća na albansku
melodiju ''Po vijn krushqit'' kompozitora Tiša Daija, koja je
opet rađena po albanskoj narodnoj pjesmi. Ta ista pjesma bila je temelj za
soundtrack jugoslavenskog partizanskog filma ''Kapetan Leši'' iz
1960., čiju je muziku radio kosovski kompozitor Redžo Mulići.
Računajući da mediteranski bazen dijeli slične tradicije, ne bih se čudio da
je isti izvor i židovske i albanske melodije. Srpska narodnjačka pjevačica
Slavica Momaković snima obradu Dahove verzije (opet promijenjeni
tekst) na svome LP-u ''Šošana'' iz 1986., pa možemo reći da je pjesma
napravila puni krug, od narodne melodije do pogresive, pa natrag u teške
narodnjake. Zlatko Manojlović zaista je jedan od najboljih srpskih
rock gitarista, danas je neprepoznatljivo ćelav, radi u Njemačkoj pod imenom
Zed Mitchell.
Iz jedne od nesuđenih postava već spomenutih Zlatnih akorda, 1972. nastali
su Novi akordi na čelu s Brankom Požgajcem, a uskoro im se
pridružuje Ismet Kurtović. Izdali su singlice 1972. (''Jedan
pogled''/''Još te volim'') i 1973. (''Opet...''/''Odlazak''), a
1974. mijenjaju ime u Drugi način. Ovaj zagrebački Jethro Tull
dobar je primjer grupe koje je koristila etno motive, a da su ostali pravi
rokeri. Preko Ise Kurtovića i Halila Mekića bili su povezani s
bosanskim glazbenim nasljeđem, a njihova singlica
''Jugoslavija''/''Crnogorsko Kolo'' iz 1974. poseban je biser. U bandu
su tada bili još Boris Turina i Željko Mikulčić. B-strana
singlice je prog rock verzija današnje crnogorske himne ''Oj, svijetla
majska zoro'' u tzv. partizanskoj verziji (postoje još tzv.
četnička/prosrpska i ova današnja službena himna, kolokvijalno zvana ustaška
zbog autora Sekule Drljevića; jedna pjesma, tri verzije, tako
jugoslavenski). Branko Požgajec i dalje vodi Drugi način, dok je Ismet
Kurtović na neki način kapelnik zagrebačke džamije, a vodi zbor Bulbuli,
ali i zagrebački zbor 'Montenegro'. Rijetko koji band je tako fino
donosio miris prirode na svoja dva albuma ''Drugi način'' (1975.) i
''Ponovo na putu'' (1982.). Šteta je da Požgajec i Kurtović više ne
sviraju skupa.
Kad smo se dotaknuli Bosne i Hercegovine, sarajevska rock scena uvijek je bila
povezana s bosanskohercegovačkim narodnim nasljeđem (slično nije bilo vidljivo
npr. u zagrebačkoj rock sceni). Bez ulaženja u neke pretjerane dubine, možemo
spomenuti nekoliko primjera. Drugi LP Indexa ''Modra rijeka'' iz 1978.
bio je uglazbljena pjesmarica Maka Dizdara, Davorin Bogović otpjevao je
1989. više sevdalinki na soundtracku filma 'Kuduz'. Saša Lošić svoj rad u
Plavom orkestru definirao je kao 'electro sevdah', Zabranjeno pušenje
je skoro svakom pjesmom udubljeno u bosanskohercegovački prostor, a čak i fini i
pristojni gradski dečki iz Crvene jabuke snimili su primjerice ''Dirliju''
(B3, ''Crvena jabuka'', 1986.), pjesmu za koju hrvatskom slušatelju treba
prevoditelj. Valentinova ''Oka tvoja dva'' (B1, ''Valentino 3'',
1987.) bila je od Agramera (A2, ''Agrameri'', 1997.) pretvorena u
tamburaški megahit, uz blagu kroatizaciju teksta. Skladba Hari Mata Harija
''Nek nebo nam sudi'' (B2, ''Strah me da te volim'', 1990.) je
de facto punokrvni narodnjak s dragačevskim trubama, pa se čovjek pita zašto
je na Discogsu ta ploča stavljena u kategoriju rocka. Mora se napomenuti da je
album Plavog orkestra ''Smrt fašizmu'' (1986.) zapravo urnebesni primjer
tongue-in-cheek narodnjaka koji su njegovi slušatelji očito shvatili
suviše ozbiljno...
Jedno od zanimljivih sarajevskih izdanja je konceptualna ploča '''О
Јесењину'' (''O Jesenjinu''), drugi LP sarajevsko-livanjske grupe
Bolero koju je vodio Mišo Bartulica. Odskače od uobičajnog
etnoutjecaja jugorocka zato jer je ploča prošarana ruskim prizvukom, a
primjerice harmoniku svira nedavno umrla Jadranka Stojaković. Rade
Šerbedžija citira Jesenjina. Politički nekorektan album donosi
čemerne pjesme kao npr. ''Jelenu'', koja se bavi napuštanje djeteta,
a političke ''Zašto umiru proleteri'' i promijenjena verzija ''Konjuh
planinom'' dobile su zabranu emitiranja na radio valovima SR BiH.
Zanimljiv grešpani vokal Mile Anđelića na ostatku albuma uglavnom
proklinje nevjerne žene i danas bi bio uništen od strane feminističke
kritike, ali cijela ploča posjeduje neku čudesnu energiju inspiriranu
nesretnim Sergejem Jesenjinom, uhvaćena je ruska himničnost, a
nevjerojatno dobro ocrtana je depresivnost jugoslavenskog društva kasnih
osamdesetih. Dakle, poprilično zanemarena ploča u odnosu na druge sarajevske
sastave, a sjajan dokument vremena.
Kao što smo vidjeli, Sarajevo je na neki način jedno od središta braka
narodnoga i rocka. Drugo važno središte bi bilo Makedonija. Puno je pisano o
majstorima iz Leba i soli, pa nećemo ovom prilikom o čuvenim
Makedoncima, ali dovoljno je spomenuti da je zagrebački Time snimio
''Makedoniju'' (singlica ''Reci Ciganko, što mi u dlanu
piše''/''Makedonija'', 1973.), a ITD Band na ''Plavom
vojniku'' 1986. obradio je dvije makedonske narodne pjesme ''Ako
umram il zaginam'' (''Vojnička'', B1) i ''Eleno kerko'' (''Elena'',
B2). Možemo spomenuti i pomaknutu ''Malenu'' VIS Idola (B2, VIS Idoli,
1981.), možemo vidjeti kako su 'prestonica' i Vlada Divljan, kao šef
beogradskoga najurbanijeg rock banda, zapravo razmišljali o makedonskim
utjecajima na rock muziku. Nije nadmet spomenuti da je ludi Homer iz Sigeta,
poznatiji kao Branimir J. Štulić, inzistirao da je po narodnosti
Makedonac.
Ono što upada u oči nedostatak je hrvatskih čakavskih i kajkavskih utjecaja,
koji su se nešto sitno pojavljivali kod Haustora Samuela Srđana Sachera
i Darka Rundeka, također sitno kod Azre sa sitnim kajkanjem
Borisa Leinera, te sa Štulićevom interpretacijom međimurske ''Klinček
stoji pod oblokom'' (B1, ''Krivo srastanje'', 1983., singlica iz
1984.), koja je ujedno jedina Azrina pjesma koju poznaje Goran Bare.
Vrlo vjerojatno zato i nije čudno da su Sacher, Leiner i Max Wilson (Film)
1987. oformili Vještice, koje su za hrvatsku scenu bile ''Totalno
drukčiji od drugih'' (LP, 1989.), ali generalno gledajući, rock scena
Socijalističke Republike Hrvatske nije nešto pretjerano zagrabila u istarske
sopile i međimursko-podravske moleve, a bogme ni u dalmatinsku tradiciju; to
će se tek dogoditi s neovisnošću Hrvatske.
Jugoslavensko rock čudo nikada nije bilo jače od jugoslavenskog
narodnjačkoga čuda, koje je uvijek imalo luđački dobre tiraže. Jugoslavensku
publiku najbolje je opisao Đorđe Balašević u svojoj pjesmi
''Narodnjaci'' (B2, ''Bezdan'', 1986.): ''Nemaju njive te perspektive
/armiran beton zove nas sad./A snovi lebde između negde/na relaciji
selo-grad./Nastupa era amatera/iz svoje kože može se sad./Rapidno stasa
hibridna klasa/na pola puta selo - grad.''
Kratak put Zlatnih akorda od The Whoa do čergi u četiri godine objašnjava
zašto su pastirski rock Bijelog dugmeta i plagijatorska seljačija Gorana
Bregovića osvojila tolika srca, dok je npr. jedan urbani autor, poput
Renata Metessija i njegovih Zvijezda, zapravo bio lokalna
zagrebačka rock pojava. Publika je bila hibridna, pa se tražio i hibridni
zvuk. A svatko tko krene govoriti da su devedesete poseljačile hrvatsku i
jugoslavensku muziku, taj laže. Ona je bila seljoberska od samih
jugoslavenskih početaka.
NAKNADNA PAMET (2024.):
Preporučam svima da poslušaju Kapetana Lešija opet, tj. temu i da odvrnu novu
Vucinu "Dragi Bože".
Sve tekstualne sadržaje dopušteno je
prenositi, u cjelini ili djelomično, uz obvezno navođenje autora teksta, naziva
stranice i poveznice na preneseni sadržaj.
| |
|