Fjodor Dostojevski, Tarkovski, Congar i svi mi u borbi za tiskanu riječ

[ Crkva.info ] [ Mislav Miholek - biografija ] [ Moja knjiga ]
[ Novinarski rad: Vijenac - Blog za Večernji - PolitikaPlus - Križ Života - Glazbene teme - Točka Zarez - Blog Crkva.info ]
[ Obrt 'Radost i nada' ] [ Kontakt ]
 

Izvor: Durieux
 

Piše: Mislav Miholek

U četvrtak 5. ožujka navečer u Zagrebu predstavljen je zbornik Dostojevski, ideje, prijepori u izdanju Durieuxa. Govorili su Maroje Višić, urednik biblioteke Ellipsis, urednici zbornika Sibila Petlevski i Goran Gretić (treći mušketir Tihomir Cipek trenutno je u Austriji), a također su svoj doprinos dali recezenti Hajrudin Hromadžić i Goran Sunajko. Zbornik je iz tiska izašao prošle godine, još uvijek se osjeti miris svježega papira.

Živimo u sjeni ratova, rat u Ukrajini traje od 2014, iako ga javnost percipira jače, kada je krenula izravna agresija Rusije u veljači 2022. Odnos prema Dostojevskom na Zapadu podosta je određen tim ratom. Kao što smo čuli. Tzv. cancel kultura, koju je posijala woke omladina na Zapadu, osjetila se u odnosu prema Dostojevskom jer ga zbog rata neki pokušaju ignorirati.

Predstavljanje nije bila glorifikacija Dostojevskog nego jedan realan pogled na pisca koji je bio čovjek svoga doba. Goran Gretić govorio je o odnosu Dostojevskog prema Zapadu i njegovog više nego kritičkog odnosa prema Katoličkoj crkvi.

Kako sam zadnjih godina pisao ponešto o odnosu Rusije i Ukrajine baš na religijskom području, moram napomenuti da je Rusija uložila puno energije kako bi se zaboravilo da je Dostojevski, ikona ruskog pravoslavlja, slično kao Gogolj, podrijetlom Ukrajinac. Dostojevski nije bilo kakav Ukrajinac po podrijetlu, nego su mu djed i pradjed po ocu bili ukrajinski grkokatolički svećenici. Ukrajinci-grkokatolici rijetko kada ili nikad ne koriste pojam grkokatolički, svoju Crkvu zovu Ukrajinska katolička crkva, a sebe zovu katolicima. Kod nas se ustalio naziv grkokatolik, kojega je voljela koristiti Austro-Ugarska i njene vlasti.

Ukrajinska katolička crkva sebe smatra najvećim čuvarom ukrajinske kulture i jezika, spomena na Kijevsku Kneževinu (odn. na Kijevsku Rus'). SSSR i komunističke vlasti 1946. nasilno su ukinule Crkvu, pripojile je Ruskoj pravoslavnoj crkvi, zatvorile skoro sve biskupe i najpoznatije svećenike, uzele svu imovinu i zatvorile sve obrazovne ustanove. Generalno su grkokatolici nastradali širom Istočne Europe. Alexander Dubček vratio je u Slovačkoj slovačkim grkokatolicima pravo javnosti za Praškoga proljeća, bez povrata imovine, ali bila je to jedna od rijetkih reformi toga doba koja je opstala. U Rumunjskoj je 1948. milijun i pol grkokatolika nasilno pripojeno Rumunjskoj pravoslavnoj crkvi, a danas grkokatolička zajednica ima oko pola milijuna vjernika po crkvenim maticama, a oko 150 000 po popisu stanovništva.

SSSR je smatrao da je akcija uništenja Ukrajinaca-grkokatolika jedna od najuspješnijih takvoga tipa. Kada je krajem osamdesetih Gorbačov vratio pravo javnosti grkokatolicima (opet bez imovine), smatrajući da će to biti kozmetički ustupak Ukrajincima oko Lavova/Lviva koji će se dobro vidjeti na Zapadu, iz podruma i katakombi izašla je kompletna crkva s vjernicima i svećenicima koja je opstala bez bogomolja, uz podzemno obrazovanje kadrova. Grkokatolici su uglavnom skoncentrirani na onom području koji mi zovemo Galicija, iako ih ima širom Ukrajine. Većina Ukrajinaca su pravoslavci.

U zborniku nisam pisao o religijskim temama. Pisao sam o Tarkovskom, konkretno rad se zove „Utjecaj Fjodora M. Dostojevskog na rad i djelo Andreja Tarkovskog“. Suodnos režisera i velikoga pisca silovit je, meni osobno je zabavan jer Tarkovski se u svojim dnevnicima često pomalo svađa s Dostojevskim. Zanimljivo je koliko je energije u životu uložio kako bi snimio neki film po nekom piščevom djelu, a kasnije dokumentarac o piscu, a sovjetske vlasti su ga na svakom koraku sabotirale u toj namjeri. Smatram da je Tarkovski rijetko dobro razumio Dostojevskog i da je neizbježan kada se govori i piše o ruskom piscu.

Čini mi se da je Dostojevski u dvadeset i prvom stoljeću više pisac Zapada, Europe i europskog kulturnog kruga, koliko god da prezirao Europu, Zapad i Katoličku crkvu (čiji su mu svećenici bili djed i pradjed). Usudio bih se reći da je imao puno više utjecaja na zapadnu katoličku i tradicionalnu protestantsku teološku misao nego što je imao na pravoslavnu.

Jedan od mojih najdražih teologa, kardinal Yves Congar ne krije koliko je Dostojevski utjecao na njega: Najprije preko pravoslavnih prijatelja. Ali osobito preko jednoga dosta agresivnog protestantskog profesora, koji mi je za mog boravka u Berlinu 1931. govorio o Legendi o velikom Inkvizitoru. Bilo je to otkriće. Smjesta sam pročitao Braću Karamazove, u kojima je Legenda jedno poglavlje. Bio sam sretan što sam otkrio taj neizmjerno veliki, genijalni, proročki svijet, koji je dosta bliz Barthu i Kierkegaardu, koji sam već poznavao. Dostojevski je prorok Božje milosti koja djeluje u ljudskoj bijedi. Ali, za razliku, od protestantizma, kod Dostojevskog Božja milost nije nadnijeta nad svijet da ga spasi, ona ga iznutra prožima kako bi ga preobrazila. Njegova vizija poprima kozmičke razmjere. Nakon smrti starca Zosime, Aljoša grli zemlju; zemlja je živa, preobražena. Dostojevski osim toga, ima osjećaja za svetost grešnika. Bog izgrađuje izgubljenog čovjeka, i milosnicu i nesretnika. On se očituje u nevinosti djeteta. Dostojevski je najprije bio doveden na stratište a onda je pomilovan. Taj događaj ostavio je u njemu dubok trag. Živio je s robijašima koje je narod smatrao nekom vrsti svetaca. Kad bi prolazili robijaši ljudi bi se križali kao da prolaze relikvije. Bijeda na neki način poniženog Krista. Dostojevski mi je otkrio tu onostranu dimenziju čovjeka koju sam već uočio u liturgiji. (Puyo-Congar, Život za istinu).

Pitanje je uopće koliko se u dvadeset i prvom stoljeću čita. Smatram da se svatko treba natjerati čitati knjige. Ako ljudi zaborave čitati, bit će još više ratova. Kao da ih sada nema previše.