Blog: Sveti Franjo kao svjetionik Crkve u tamnim vremenima

[ Crkva.info ] [ Mislav Miholek - biografija ] [ Moja knjiga ]
[ Novinarski rad: Vijenac - Blog za Večernji - PolitikaPlus - Križ Života - Glazbene teme - Točka Zarez - Blog Crkva.info ]
[ Obrt 'Radost i nada' ] [ Kontakt ]
 

Piše: Mislav Miholek

Danas je blagdan sv. Franje. Ne cvate cveće u hrišćansko preduzeće, da parafraziramo čuvenoga srpskoga fikcionalnog biznismena. Na Zapadu velike crkve, Katolička i tradicionalne protestantske, pogotovo Anglikanska, pogubljene su u suvremenim problemima. Opet je izmigoljio zloduh pedofilije, koji je ovaj put potpalila činjenica da je puno američkih katoličkih biskupa znalo što rade pedofili po terenu i da nisu godinama i desetljećima pomaknuli prstom. To je izazvalo veliki bijes američkih katolika, koji se prelio po cijelom spektru tradicionalnih crkava. U dvije tradicionalne američke luteranske crkve LCMS-u i WELS-u, dnevna teološka promišljanja zadnjih tjedana idu k vrijednosti vjernika i da je Narod Božji taj koji čini Crkvu, a ne korumpirani pojedinci, iako iste crkve nisu imale problema s pedofilima, dakle kršćani širom Zapada osjećaju se nezadovoljno i nesigurno.

Taj osjećaj nesigurnosti je zapravo stalan suputnik kršćanstva i Crkve. Neki će uvijek spremno reći da što će uopće svećenstvo ikojoj crkvi? Situacija je vrlo jednostavna, proklamiranje evanđelja ne ide bez "profesionalaca". Kako apostol Pavao kaže kako pak da čuju bez propovjednika? (Rim 10,14). Ne može se bez crkve kao organizacije. A organizacija je uvijek u postupku reforme. Iz pozicije židovstva, Pavao iz Tarza je bio heretični reformator, dok se još kršćanstvo nije odvojilo od židovstva, ono je bilo reformirani oblik istoga. Reforme nema bez intelektualaca kao što je npr. bio Justin Mučenik (o. 100.-165.), koji je bio filozof i otac Logos-teologije. Franjo Asiški, Dominik Guzman, Martin Luther, papa Ivan XXIII., bez njih kršćanstvo ne bi imalo nužnu svježinu koju su davali svome dobu.

Asiz, Franjin gradić na gori

Sveti Franjo se u 13. stoljećima obraćao siromašnima i brinuo se za njih, slično se John Wesley, otac metodizma, počeo se pak u Engleskoj 18. stoljeća obraćati siromašnim radnicima. Do sada smo spominjali samo muškarce, ali bilo je uvijek hrabrih kršćanskih žena, od Marije Magdalene (koja je po svemu sudeći bila bogata ugledna židovska žena), preko Klare Asiške, pa da suvremenijih dana do Chiare Lubich i Majke Tereze od Kalkute.

Svi ovi ljudi svjedočili onu istinu da Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni (Iv 3,16).

Da nije bilo svetoga Franje, teško da bi većina Hrvata pod naletima Osmanlija sačuvali svoju kršćansku vjeru. Na hrvatskom govornom području, u četiri države, djeluje osam franjevačkih provincija: Hrvatska franjevačka provincija Sv. Ćirila i Metoda (Zagreb), Hrvatska franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja (Split), Hrvatska franjevačka provincija Sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri (Zadar), Hrvatska franjevačka provincija franjevaca kapucina, Hrvatska franjevačka provincija franjevaca trećoredaca glagoljaša, Hrvatska franjevačka provincija franjevaca konventualaca, Franjevačka provincija Bosna Srebrena sv. Križa (Sarajevo) i Hercegovačka franjevačka provincija Uznesenja BDM (Mostar). Ovi hrabri ljudi su ostajali kada nitko nije htio.
 

Fra Tomislav J.Šagi-Bunić, najčuveniji hrvatski postkoncilski teolog (Proleksis enciklopedija)
 

Crkva Franje Asiškoga je Crkva pokreta među narodom, za narod i od naroda. Takva Crkva ne bježi ni od intelektualnoga, Antun Padovanski je bio prvi intelektualac među franjevcima, ne može se bez dobre teologije i obrazovanih svećenika. Bog sve zove i svakome treba znati protumačiti Riječ Božju, bilo malom djetetu, bilo kakvom sveučilišnom profesoru. Krist zove k sebi sve ljude, svih profila.

Na kraju ćemo, umjesto zaključka, završiti s nekoliko misli našega najpoznatijeg kapucina-teologa Tomislava Janka Šagi-Bunića:
 
Crkva je na križnom putu i u tom smislu što neprekidno mora pomagati drugim ljudima nositi njihov križ. Crkva nikad ne smije biti ona koja natovaruje drugima križeve, već samo takva koja pomaže nositi križeve, koja natovaruje rado na sebe križ, kako bi drugima olakšala trpljenje, i time najrječitije govorila da postoji nebeska Crkva kao buduća stvarnost kad će Bog otrti svaku suzu, skinuti sve križeve. Veća je crkvenost kršćanina, danas i u svako doba, i prošlo i buduće, ukoliko je brži da pomaže drugima nositi križ, a manja je ukoliko je brži da drugima propovijeda križ i čak možda nameće na njihova leđa terete kojih sam neće i ne može nositi. (T. J. Šagi-Bunić, Proslava naše crkvenosti. O 900. obljetnici sv. Marije u Zvonimirovoj Biskupiji kod Knina. Šibenik, 1978.)