Blog: Jesu li zagrebačke crkve zamijenile Dinamov stadion?

[ Crkva.info ] [ Mislav Miholek - biografija ] [ Moja knjiga ]
[ Novinarski rad: Vijenac - Blog za Večernji - PolitikaPlus - Križ Života - Glazbene teme - Točka Zarez - Blog Crkva.info ]
[ Obrt 'Radost i nada' ] [ Kontakt ]
 

Piše: Mislav Miholek

Da su hrvatski reprezentativci izgubili od one grozne Danske (a i mi smo bili jednako grozni), nastala bi opća nacionalna depresija. Žalosno je da se Hrvatska našla u dobu kada je jedino nogomet veseli. Danska i Hrvatska su slične po površini i kopnu, samo Danci su se našli na boljem geografskom položaju, iako nisu baš uvijek sjajno živjeli. Ali njihov luteranski mentalitet ih izvlači iz gliba. Dosta o Dancima, ovo je priča o nogomet i o crkvenosti u Zagrebu. Nešto sitno znam o obje teme.

Odrastao sam u drugom svijetu i u drugačijem sustavu. Pamtim kao slon, doslovce imam kontinuitet pamćenja od rujna 1987. kada su me stjerali u vrtić, što je bilo sasvim drugačije okruženje nego što sam imao tada čast poznavati. Kao malom djetetu, život mi se sastojao uglavnom između vlastita doma, vrtića, župne crkve sv. Križa u Sigetu i tadašnjega Trga Republike, današnjega Jelačić placa, to su stvari koje sam prepoznavao i percipirao.

Sigetska crkva u osamdesetima bila je značajnije prazna i nadasve skromnija nego danas. Nedovršeni Sveti Križ imao je nekakvu novozavjetnu crtu skromnosti, gotovo nešto luteranski je bilo u golim zidovima ukrašenim danas uništenim ornamentima, vitraja još nije bilo, bijeli zid, čista svjetlost i divovska statua razapetoga Krista usred i iznad svega, u odnosu na socijalističko sivilo Novoga Zagreba ovo je bio živ prostor, on je po nečemu bio drugačiji, po nečemu je bio optimističan, nešto mistično je bilo u toj maloj zajednici koja nije mogla popuniti pokrajnje klupe, iako je cijeli Novi Zagreb gravitirao toj crkvi. Istina, dio ljudi kao učitelji nisu smjeli u crkvu, ali daleko od toga, većina stanovništva Hrvatske eskivirala je mise, bilo je tako društveno i ino lakše. Ali puno više ljudi je moglo u crkvu, samo da je htjelo. Devedesete godine se nešto napunilo, ali od 1991. svi su sjetili da su katolici, tada je nastala invazija na našu župnu crkvu. Sigurno ne zbog sjajnih propovijedi naših franjevca.

Nedjelje su bile u komunizmu rezervirane za nogomet, Dinamo je bio zagrebačka ljubav, kao vrtićkoj djeci, NK Dinamo je bio pojam i magija, ponos svih Zagrepčana, nevjerojatna mitologija je bila oko toga kluba, koja je pak dovedena 13. svibnja 1990. do usijanja. Svako perciptivnije novozagrebačko dijete kada odraste htjelo je biti BBB i biti dio te nogometne magije. Devedesete nisu bile najbolje vrijeme za Dinamo i Zagreb. Prvi predsjednik Franjo Tuđman glupavo se zainatio oko Dinama, devet godina se establishment tukao s navijačima, koji su među prvima otišli u obranu zemlje. Specijalna policija mlatila je navijače, pun grad je bio pun grafita za Dinamo i protiv Tuđmana, bilo je blokada, svađa, ovoga, onoga. Tuđman do smrti nije odustao od svoje vizije Dinama, navijači pak od svoje.

Navijački mural iz Dugava (foto: Branko Radovanović/Wiki Commons)

Kada je Tuđman umro, kada se opet donekle mijenjao politički sustav, na Valentinovo 2000. vraćen je Dinamo, tj. vraćeno je ime klubu. Time je došlo do masovnog povratka na stadion, koji je bio u groznom stanju, a negdje oko 2002. ponovno je dugoročno otvoren Sjever, stvarno masa ljudi svih profila nagrnula je natrag masovno na navijački dio stadiona. Nema toga na mjesta na kojem se nađe toliko ljudi različitih socijalnih profila. Srednjoškolci svih smjerova, studenti, sveučilišni profesori, klasični manualni radnici, obrtnici, penzioneri, niski, visoki, debeli, mršavi, te pokoja žena s frajerskim stavom. Danas ima pregršt žena na stadionima, nekad nije bilo tako. Sve u svemu, istina, neki dio ljudi često se zna uvući pod navijačku firmu i praviti nasilje, ali većina je uvijek bila pristojna i nogometnoljubna.

Stadion je mjesto koje treba doživjeti, nevjerojatno koliko su ljudi to mjesto prikazali kao grotlo pakla na kojem se najgori ološ nalazi da bi iskazivao najniže strasti. Istina stvari koje se pjevaju na stadionu nije nešto se ponavlja u pristojnom društvu, ali to je stadion. Već za Jugoslavije, to je bilo jedino mjesto na kojem je komunistički režim dao ljudima vikati različite gluposti, doduše policija, tj. tadašnja milicija je s vremena na vrijeme pendrečila ako se pretjeralo, ali stadion je bio mjesto demokracije čak i usred komunizma. Dinamo je još imao tu nacionalnu crtu, koju drugi hrvatski klubovi toliko nisu imali. Nije to kritika drugih klubova, ali u nekim tim vremenima Dinamo je bio oblik hrvatske reprezentacije, iako su u Dinamu više nego često igrali nehrvati i bili odlični pojedinci. Ali to je bilo tako.

Zbog Zdravka Mamića, negdje poslije one sezone 2004./05. lagano se počelo osipati nogometno pučanstvo, ja sam još djelomično gledao sezonu 2005./06, ali iza toga sam prestao ići na stadion. Bio sam na nekim nevažnim utakmicama, nekoliko predkola LP-a, ali za čovjeka u mojim godinama i za moju ekipu, to je sasvim nevažno. Volim Dinamo, ali dok je god Dinamo talac jednoga čovjeka, to ne ide.

Najpoznatiji krov crkve u Hrvatskoj
 

Stadion fali Zagrebu. Em su se ljudi dobro ispucali, pa je bilo manje nasilja u gradu, em je to jedan čudesni oblik socijalizacije koji je potreban velegradu kao što je Zagreb. Kako je stadion izgubio svoje, veliki dio navijača je stao uz MNK Futsal Dinamo, koji od 2012. okuplja značajni dio navijačke jezgre, što bi se reklo ultrasa, koji konzerviraju polet sa Sjevera. Ali nije samo Sjever stadion, a Maksimir sustavno zjapi prazan.

Moja teorija da u Zagrebu crkve imaju dosta mladih, pogotovo neke zajednice oko isusova iz Palmotićeve i salezijanaca oko Sveti Mati Slobode kao jačih primjera, zato jer stadion ne funkcionira. Nema više toga jedinstva koje nudi stadion. Prvi put mi je to palo na pamet kada sam vidio da pojedine mlade molitvene skupine počinju nositi svoje majice, da se ponašanje i dinamika nogometnih navijača prelila u crkvene redove. I kod BBB-a nastalo je jedno raslojavanje kada su niknule različite podrupe BBB-a, a to mene podsjeća na molitvene skupine. Čisto sumnjam da netko drugi tako vidi ove stvari, ali to je moje skromno mišljenje.

Stadion za mene nikada nije bio duhovno iskustvo, uvijek sam strogo odvajao ta dva mjesta, jer je različiti tip zajedništva. Iskreno, uvijek sam puno više zajedništva nalazio na Maksimiru, tj. ono zajedništvo kako bi trebalo biti u crkvama, a kakvo je doduše bilo i prije 1990. prisutno u našim župama, ali ga ja dugo nisam vidio. Postavljam sebi pitanje, da Mamić nestane iz Dinama, da se ponovi ona pozitiva poslije 2000. je li bi se mladež prebacila natrag na Maksimir ili pak mladima treba stvarno duhovnost.

Moram reći da većina moje generacije ne ide u crkve, ali da posjeduje temeljne kršćanske navade, oni jesu katolici i imaju potrebu za Bogom. Moram reći da kod ovih mladih koji idu u crkve vidim samo navijačko katoličanstvo i da ne vidim ni crticu katolička morala u postupanjima i željama. Ali očito da svako vrijeme donosi svoje. Možda je problem u pastoralu koji je postao više politički nego duhovan. Vidjet ćemo kako će to biti za 10-20 godina. Ne miriši na dobro.