Piše: Mislav Miholek
De Civitate Dei, uz
Ispovijesti, uvijek se navodi kao kamen temeljac filozofije
Aurelija Augustina. Djelo je višeslojno i na mnoge načine pionirsko, po
prvi puta u filozofiju uvodi se povijest kao važan pojam koji je
svrhovit, ali također neraskidivo povezan s Bogom. Aurelije
Augustin radi nešto do tada neviđeno, kroz oči kršćanskoga filozofa
spaja oba dijela Biblije (Stari i Novi zavjet), filozofiju i povijest u
jednu cjelinu. Isto tako se pita treba li vjerovati da su od sinova Noinih (ili radije
od onoga jednoga čovjeka od kojega i sami potekoše) nastali nekakvi
čudovišni rodovi ljudi, o kojima govori poganska povijest, kao oni o
kojima se priča da imaju samo jedno oko nasred čela; ili stopala
naopačke okrenuta iza golijeni; ili koji su dvospolne naravi te im je
desna dojka muška a lijeva ženska i koji u uzajamnu snošaju naizmjence i
začinju i rađaju; ili opet oni koji nemaju usta pa žive dišući samo kroz
nosnice; ili kojima je stas visok svega lakat i koje Grci zovu
Pigmejcima, po svojoj riječi za lakat; dok govore i o ženama što
zatrudne u svojoj petoj godini i ne žive više od osam godina. U prvome dijelu poglavlja Augustin se dotiče raznih
povijesnih/mitoloških predaja o raznim čudovišnim ljudima i cijelim
čudovišnim plemenima za koje, ako postoje zaključuje:
Pa ipak, koji god se čovjek bilo gdje rodio (to jest: razuman i smrtan
živi stvor), koliko god se neobičnim činio našim sjetilima - tjelesnim
oblikom, bojom, gibanjem, glasom, ili bilo kojim svojstvom, bilo kojim
dijelom ili bilo kojom naravnom značajkom - neka nitko od vjernika ne
sumnja da je i tomu podrijetlo od onoga prvostvorenika. Međutim,
bjelodano je što je u većini po prirodi uobičajeno, a što je po
samoj rijetkosti čudnovato.
(16,8,1) Augustin doduše odbacuje na neki način mitologijske priče, ali slavni
antički teolog brani svako ljudsko stvorenje bez obzira na fizičke
odlike: Bog je naime stvoritelj svega, i On sam zna gdje i kada štogod treba ili
je trebalo stvoriti, znajući od kojih se dijelova tka - bilo u sličnosti
ili u različitosti - krasota sveukupnosti. Ali onaj tko ne može
nazrijeti cjelinu, kao da se vrijeđa izobličenošću pojedinoga dijela,
jer ne zna s čime se to slaže i prema čemu se odnosi. (16,8,2) Među one ljude za koje se zna da postoje i da su drugačiji navodi i
sljedeće: Androgyni, koje nazivaju i hermafroditima, iako su poprilična rijetkost,
ipak je teško naći razdoblja u kojima manjkaju; u njih se oba spola tako
pokazuju, te nije izvjesno kojim ih spolom treba nazvati; nu, u
govornome je običaju prevladalo da se nazivaju jačim, naime muškim
spolom, jer još ih nitko nije nikad nazvao androgynaecae ili
hermafroditae. (16,8,2)
Dakle, uvjetno kazano, treći spol/rod po Augustinu je uvijek prisutan u
ljudskoj povijesti, tj. transrodni ljudi nisu nepoznanica tadašnjem
svijetu. Poglavlje zaključuje ovime: Stoga nam se ne treba činiti besmislenim, da kao što među pojedinim
plemenima ima ljudskih čudovišta tako i u cjelokupnome ljudskome rodu
bivaju i neka čudovišna plemena. Stoga, da pomalo i oprezno završim
dotično pitanje: ili one stvari koje se pišu o takvim plemenima, uopće
ne postoje; ili ako postoje, posrijedi nisu ljudi; ili pak, ako jesu
ljudi, onda potječu od Adama. (16,8,2) Moramo imati na umu da antički svijet ne poznaje jednakost ljudi.
Aristotel je smatrao da muškarac vrijedi jedno cijelo, žena je pak
polovica cijeloga, a rob je jedna četvrtina. Srednjovjekovno
nepovjerenje spram žene uglavnom je posljedica ponovnog otkrića
Aristotela od 11. stoljeća pa nadalje. Antička podjela na civilizirane i
barbare je nešto normalno (svaki narod je skoro sebe gledao kao
civilizirane, dok su drugi bili barbari), pisati ovako 426. godine je
skandal za stare Rimljane, ali odražava želju srednjega građanskoga
sloja da bude jednak s elitom, koja je sasvim sigurno u povijesnom
smislu podbacila.
Zakuhalo se ovih dana oko Istanbulske
konvencije. Sa svih strana letile su grozne riječi. Dio katolika i
crkveni vrh našli su se na strani koja je formalno izgubila. Medijski,
ne pamtim da je vrh RKC-a ovako loše odigrao političku utakmicu,
pogotovo s obzirom na lik i djelo kardinala Franje Kuharića i
njegovog glavnoga medijskog operativca Živka Kustića.
Kršćani i katolici ispali su nekakvi čudni
nazadnjaci, iako se prvi put nakon dug niz vremena čuo glas ženskih
teologa i angažiranih katolikinja lijevoga usmjerenja, pa se primjerice
Marina Škrabalo javno odredila kao rimokatolik, doznao sam da smo
rasli u istoj župi, a naša župa Sv. Križa stvarno je nekada stvarala
odlučne i prkosne ljude. Priznat ću skrušeno, nisam stvarno to očekivao.
Osjećajući neku čudnu potrebu da "obranim"
kršćanstvo kao nešto plemenito i humano (i to s ovoga
maloga medijskoga prostora koji posjedujem i na kojem bacam misli),
sjetio sam se XVI. knjige remek djela O državi Božjoj (De
civitate Dei) možda najvećeg kršćanskoga mislioca Aurelija
Augustina.
Aurelije Augustin (354.−430.)
jedan je od najvećih crkvenih otaca, čovjek koji nam je i danas jako
blizak. Kroz hrvatsko obrazovanje uglavnom se portretira u svojoj ranoj
fazi, kada je tvrd kao orah i kada ga drma preobraćenički žar. Kako je
stario, tako postaje mekši, sagledava svoj život i iskazuje nevjerojatno
prihvaćanje ljudskih slabosti koje jedino Bog može zaliječiti. Propast
Rimskoga carstva, u kulturnom i društvenom smislu, slična je današnjoj
situaciji.
Ruševine Kartage, antičke metropole u koju je Augustin došao
na školovanje kao 17godišnji mladić
Hrvatski prijevod je tiskan u tri dijela od
1982. do 1996., a prevoditelj je veliki Tomislav Ladan. Stručni
suradnici su bili pokojni teolozi fra Tomislav J. Šagi-Bunić i
fra Tomislav Z.
Tenšek te još uvijek živi filolog Mate Križman. Europska kultura koja
nema prijevoda ovoga djela, ne može se nazivati europskom. Npr. Martin Luther, kao intelektualac, nezamisliv je bez utjecaj Aurelija Augustina.
Država Božja (ili grad, civitas tj. polis) skup je svih onih ljudi kroz
povijest koji su bili na strani Boga i koji gledaju u vječnost nasuprot
onima koji su za Državu zemaljsku, tj. koji su preokupirani fizičkim i
prizemnim stvarima. Uz ovo, nije loše spomenuti da je antičko kršćanstvo
bilo religija srednjega sloja, uglavnom građanskoga sloja (srednjega i
nižega) i da npr. pojam pogan (pagan) doslovce na latinskom znači
seljak, odnosno u današnjem hrvatskom ekvivalent je pojma
seljačina.
Kršćanstvo nikako se nije moglo probiti na tadašnje selo, gdje je
vladalo praznovjerje i stare naturalne religije.
Da konačno dođemo do teme iz naslova. Naime, pred 11 godina pisao sam
seminarski rad na temu Države Božje, nisam birao temu, abecednim redom
došla je do mene. XVI. knjiga u 8. poglavlju se bavi nečemu što bi se
danas podvelo pod ljudska prava. Već sam pomalo zaboravio što sam čitao,
pa kada sam uzeo Augustin u ruke dočekalo me zapravo iznenađenje.
Navedeno poglavlje bavi se tadašnjim čudovišnim
ljudima, Augustin tako piše:
(16,8,1)
Prikaz mitskoga Hermafrodita, sina Afroditinog i Hermesovoga,
u koga se zaljubila riječna nimfa Salmakida,
njih dvoje se spojilo u jednu dvospolnu osobu,
Pompeji (Wiki Commons)
Naravno, također moramo znati da iako je
Aurelije Augustin nedvojbeno teološki autoritet za nebrojene katolike, anglikance i
luterane, njegove sve misli nisu dio službene crkvene doktrine. Ali
zanimljivo je vidjeti ovakve stvari u klasiku iz prve polovice petoga stoljeća.
Svi citati navedeni su iz: Aurelije Augustin, O državi Božjoj/De civitate Dei , Svezak 2. (knjiga
XI-XVIII), Zagreb, KS, 1995.
(14. 04. 2018.)
Sve
tekstualne sadržaje dopušteno je prenositi, u cjelini ili djelomično, uz
obvezno navođenje autora teksta, naziva stranice i poveznice na
preneseni sadržaj.