(Plavo: Države ratificirale IK, crveno: nisu
ratificirale.
Ilustracija: Wikipedia)
Piše: Mislav Miholek
Jedna od tema koje se ističu oko te nesretne IK, koja je pravno vrlo
šlampav i nedorečen dokument, pitanje je transrodnih osoba. Koje je pak
Ustavni sud RH riješio u ožujku 2014., donijevši odluku da se spol može
pravno promijeniti i bez operacije promjena spola. Do 2008. je HZZO
platio 28 operacija promjene spola, dakle riječ o promilu stanovništva, transrodnost je rijetka pojava. Rebro je nekada je radilo takve zahvate,
ali uglavnom se šalje ljude u Beograd. Transrodni su među nama, zapravo
ih uopće ne vidimo, jer te osobe ne izgledaju kao Arnold Schwarzenegger
u haljini, što su očito seksualne fantazije pojedinih savjetnika
ministrice Obuljen Koržinek. Dakle, tu postoji ustavna zaštita i tu
uopće nije nikakvo političko pitanje.
HBK je protiv IK. Ali nešto se znakovito zbiva u Katoličkoj crkvi na
globalnoj razini. Službeni vatikanski dnevnik L’Osservatore Romano 28.
veljače je napao biskupe i svećenike da praktički drže dio časnih
sestara u ropskom odnosu, urednica Lucetta Scaraffia je to sve napisala
bez dlake na jeziku. Ranije, početkom veljače, bivša irska predsjednica
(i to iz redova desnice) Mary McAleese je na ženskoj konferenciji (koju
je kardinal Kevin Farrell nogirao iz Vatikana, a održala se u sjedištu
Družbe Isusove) udrila svom snagom po vrhu Crkve da sustavno
diskriminira LGBT katolike. Pred nekoliko dana, katolička biskupija u Cincinnatiju svađala
se s dijelom vlastitog svećenstva koje je držalo
konferenciju na temu dijaloga između katolika i pripadnika LGBT
zajednice i
zabranila spominjanje katoličkoga imena u svezi konferencije. Ove su sve
stvari koje generalno uopće ne dotiču Hrvatsku, ni hrvatske lokalne
prilike, ni teološke prilike, ali dobro je znati da postoje i da se
zbivaju, jer HBK još uvijek nije proglasila autokefalnost. Zapravo, u
odnosu na Irsku i SAD gdje se non-stop nešto zbiva, ovdje vlada blaženo
teološko mrtvilo.
Problem Hrvatske je što se ovdje uvijek
nešto događa. Danska je slična Hrvatskoj, po veličini, donekle i po
mentalitetu (obje zemlje imaju rukomet za nacionalne sportove i diče se
nogometnim reprezentacijama), ali da su Danci smješteni na ovim burnim
geografskim prostorima, zasigurno ne bi bili među najuspješnijima
nacijama na svijetu. Doduše, Danska trenutno ima neke sitnije probleme s
ekstremnim islamistima, ali za razliku od shizofrene i bolesne Švedske,
Danci sve to rješavaju. Luteranska i nacionalistička Danska je vrlo
vjerojatno najozbiljnija država u Europi, treba biti model Hrvatskoj
kako se čuvaju nacionalne i religijske vrijednosti i vrednote.
Istanbulska konvencija (IK) digla je
toliko prašine da se zapravo ništa pretjerano od nje i ne vidi. Tipično
hrvatski, IK se iskorištava u domaćim psihotičnim političkim borbama,
koje su barem polovični razlog zašto postoji stampedo mlađeg
stanovništva prema Zapadu. Gdje caruje ekstremni neoliberalizam i
sveopća moralna propast (ovo je naravno, za one koje ne razumiju,
crna ironija). Činjenica da je sloboda teška stvar i da
totalitarizmi za neke skučene duše bolje pašu nego demokratski sustavi.
Koliko su totalitarizmi, nacizam pogotovo, opasni po kršćanstvo od
katoličkih teologa možda ponajbolje objašnjava pokojni primas Njemačke,
kardinal Joseph Höffner u svome Kršćanskom socijalnom nauku
(KS, Zagreb, 2005.). Riječ o teološkom klasiku iz šezdesetih, koji je
osuvremenjivan sve od osamdesetih, zastarjelom u nekim aspektima, ali i
dalje vrlo svježem po pitanju slobode i socijale.
(Fotografija: MM)
Zagovornici IK, pogotovo tvrda ljevica i svi oni koji primjerice koriste
friško pokojnog junaka Domovinskoga rata Petra Stipetića kao pinatu u
dnevno-političke svrhe, portretiraju Hrvatsku kao da je ženomrzalačka
nacija. Žene u Hrvatskoj grabe velikim koracima naprijed. Većina
liječnika su žene, većina znanstvenih novaka su žene, većina prosvjetara
su žene, žene završavaju
više fakultete nego muškarci, a odnos žena i muškaraca u javnoj upravi
je 69-31 u korist žena. Doduše, žene loše stoje na upravljačkim
pozicijama u biznisu, žene loše stoje u Saboru, žena svakako pate u
raznim slabo plaćenim industrijama, ali u odnosu na Kraljevinu
Jugoslaviji i SFRJ, ovdje je neviđeni napredak. U SFRJ je bilo gotovo
normalno da se žene koriste kao boksačke vreće, danas to nije tako. Ima
nešto bolesno da se bivši komunisti zalažu za ženska prava, a 45 godina
su gledali kako razni primitivci tuku žene. Možda je postojao
feministički kružok na FFZG-u za komunizma, ali to je bilo to.
IK je pravno šlampav dokument kojega očito premijer iskorištava da na
čistac istjera svoje protivnike. Većina građana zapravo nema pojma što
piše u IK i puno ih više zanima Istanbulska nevjesta nego pitanje
rodno-spolno diskriminacije. Turska je primjerice ratificirala IK, pa
ako je netko spreman tvrditi da Erdoganova despocija bolje štiti ženska
prava nego RH koja u EU, samo naprijed. Protivnici IK-a nisu u stanju
uopće artikulirati u čemu je problem, a pustiti Zekanovića, Ilčića i
Željku Markić pred kamere pravi je eldorado za sve medije i sve
pobornike IK-a. Andrej Plenković je izvanredan igrač šaha, a ova
galama samo je još jedan medijski čavao u lijes bilo kakve demokršćanske opcije u
Hrvatskoj. Politika je teški zanat, a demokršćanske opcije nemaju pojma
o njemu.
(15. 03. 2018.)
Sve
tekstualne sadržaje dopušteno je prenositi, u cjelini ili djelomično, uz
obvezno navođenje autora teksta, naziva stranice i poveznice na
preneseni sadržaj.