Piše: Mislav Miholek
Kada su u ožujku 1972. Jugoslaviju
napale velike boginje bila
je to nadrealna situacija, jer nekoliko desetljeća na ovim područjima nije bilo
takve pošasti. Boginje bile su indirektne posljedice hadža, obveznog
hodočašća u Meku svakoga muslimana koji može otići na takav put. Po nekom
uvrnutom običaju, nevolja se pojavila na Kosovu, konkretnije na Metohiji,
dodatno opterećujući zloglasnost Kosova kao stalnog izvora političke napetosti i
nestabilnosti FNRJ/SFRJ.
Među bosanskohercegovačkim hadžijama
(hodočasnicima) nije bilo opake bolesti, ali obzirom na podrijetlo zaraze,
primjerice na riječko-primorsko području zaraza je dobila pogrdni naziv 'hadžiola'.
Vlasti Jugoslavije stvar su riješile karantenama, prisilnim cijepljenjem
cjelokupnog stanovništva SFRJ i efikasnom medicinskom represijom, suradnjom
civilnog i JNA sektora. Službeno je bilo zaraženo 175 ljudi, 35 je umrlo, a zbog
turističke sezone 30. travnja je proglašen kraj epidemije, iako je po južnim
jugoslavenskim predjelima s albanskim stanovništvom boginja još bilo i u
svibnju.
Epidemija boginja bit će podloga za film 'Variola
vera' Gorana Markovića
iz 1982. Srpsko-hrvatska produkcija, vrlo vjerojatno najbolja srpska horor-drama
s elementima crnoga humora prikazuje jedan raspadnuti zdravstveni sustav u kojem
nema grijanja na dječjem odjelu, doktori naganjaju medicinske sestre, a kada
zagusti sustav se raspada i ništa ne funkcionira kako bi trebalo. Maestralni
Rade Šerbedžija kao doktor Grujić nekakav je proto-House, tj.
kao da je cinični Gregory House inspiriran njegovim likom, a on jedini
donekle shvaća što se tu zbiva kada nastane frka. Tu je i Bergmanov miljenik Erland
Josephson kao stameni dr. Kenigsmark koji ipak puca pod stresom,
Semka Sokolović-Bertok je doktorica Ćirić, predratna komunistica i
pedijatrica koja se moli Bogorodici kada zagusti i cijela galerija nesretno
naguranih likova u prisilnu karantenu koja ne završava previše dobro.
Aleksandar Berček pak glumi opakog partijskog operativca koji čvrstom rukom
kontrolira proces, a godinu dana prije je bio pobunjeni mladac Slobodan
Milošević u filmu 'Dečko koji obećava' Miše Radojevića.
Spoj karantene, NBKO-postrojbi (koje su same po sebi nisu tako grozne, ali u
ovom kontekstu su jezovite), epidemiološke zaštite, milicijskog pendreka i
političke sile daje jedan osjećaj jeze jači od same zaraze. Tu je i odlični Rade
Marković kao sebični bolnički ravnatelj Čole koji pošiljku lijekova za djecu
radije iskoristi na sebi, nego na djeci. Ono što možda nitko nije primijetio,
ali njegov lik, kao i doktorica Ćirić, bili su zatvorenici u nacističkom logoru
na Banjici. Čole je zapravo teški PTSP-ovac, bolest koja za Jugoslavije nije
bila službeno priznati faktor, iako je bila među narodom zvana partizanska
bolest, a drmala je podosta KNOJ-evce, egzekutore s Križnoga puta, koji su bili
zapravo golobrada klinčadija koja je bacala primarno hrvatsku i srpsku
buržoaziju u jame širom nam bivše države.
Tu dolazimo da filmskoga linka s Markovićevim praškim kolegom
Rajkom Grlićem i
njegovog filma 'Samo jednom se ljubi' iz 1981. Zajednički glumci u oba djela su
prelijepa Vladislava Milosavljević i Erland Josephson, a glavni lik oznaš
Tomislav, opet teški PTSP-ovac, u izvedbi Predraga Mikija Manojlovića završava pak u
psihijatrijskoj bolnici, a i tu je bolnica jezoviti motiv. Neke slične probleme
razmatrat će 'Oficir s ružom' Dejana Šorka iz 1987.
Iako je Crni talas u jugoslavenskom filmu bio 1972. suzbijen, čak toliko da je
režiser Lazar Stojanović zbog 'Plastičnog Isusa' (1971.) bio poslan 1973. na
trogodišnje zatvorsko hlađenje, zapravo tamni motivi nisu mogli izaći iz
filmografije i televizije. Tamni tonovi čak su se pojavili u drugoj sezoni
beogradske bezazlene serije (road-komedije) 'Kamiondžije' pod nazivom
'Kamiondžije opet voze' Mile Đukanovića snimane 1983. i puštene u TV eter 1984.
u kojoj likovi Miodraga Petrovića Čkalje i Pavla Vuisića bivaju višestruko
pokradeni od raznih lica, u kojoj Čkaljin Jare je penzioner koji zarađuje za
cijelo domaćinstvo u kojem svi su mladi nezaposleni, a država ga globi za svaki
biznis koji pokušava pokrenuti, dok je istovremeno državu boli briga kada
glavnim likovima ukradu kamion (koji vozi na drva!), a Vuisićevom
Paji ukradu
njegovu splav na kojoj živi.
Te iste 1984. pojavit će se u filmskom obliku 'Balkanski špijun' Dušana
Kovačevića i Božidara Nikolića, oda svim doušnicima UDB-e. Kroz lik manhitoga
Ilije Čvorovića (briljantni Danilo Stojković), zapravo gledamo još jednu priču o PTSP-ovcu, ovaj put s Gola
Otoka. Te godine izlazi i maestralna komedija 'Davitelj protiv davitelja'
Slobodana Šijana koja
ima podpriču o totalnom nesposobnom inspektoru Ognjenu Strahinjiću, beogradski
Jacques Clouseau u izvedbi Nikole Simića. Priča je to o policajcu koji radi apsolutno sve
krivo.
Višak depresije i nefunkcioniranja sustava bit će očit kroz seriju 'Sivi dom'
scenarista Gordana Mihića i režisera Duška Bajića. Glavni lik je zapravo
Odgojno-popravni dom za djecu i omladinu u Kruševcu. Više puta reprizirana
serija, čak i na hrvatskim televizijama (barem dvaput na današnjoj Mreži TV),
iznjedrila je neke mlađe srpske glumce, ponajviše Žarka Lauševića, čiji će život
kasnije postati svojevrsni roman. Problematična omladina u prime timeu u 12
epizoda bila je rado gledana.
Nastavak Sivog doma je film 'Zaboravljeni' (1988.) istoga autorskoga dvojca iz
1988. Ekipa iz doma za napuštenu djecu s kojima sustav igra ping pong
personificirana u prelijepoj Dini (Mirjana Joković), razigranom Kifli (Srđan Todorović) i tragičnom
Tungiju (Boris Milivojević) koje pokušava odgojitelj
Martin (Mustafa Nadarević) dovesti u nekakav prividni red, da bi sve na kraju
otišlo kvragu. Zanimljivo, tu je pak Aleksandar Berček opaki negativac.
Treći dio trilogije Mihića i Bajića je 'Početni udarac' iz 1990. seli nas pak
među beogradske gimnazijalce gdje se pak zbiva clash između djece đilasovske
nove klase (likovi Nikole Koje i Tatjane Venčelovski) nasuprot djece pogubljenih
proletera (izvaredna Anita Mančić i odlični Dragan Jovanović) čiji je nekakva
buffer zona srednja klasa u oličenju lika Miška Dragana Bjelogrlića, tu ima ipak
malo više optimizma nego u prethodnom filmu.
Ova dva filma i materijali snimljeni uz njih, 1991. su sklepani u seriju
'Zaboravljeni'. Poveznica su odgajatelj Martin i rezignirani doktor iz
psihijatrijske klinike za mlade (odlični Vlastimir Đuza Stojiljković). Martinov
sin je već spomenuti Miško, a kćer Goca (Željka Cvjetan) je nestali heroinski
ovisnik, Martin je pokušava pronaći sa šeprtljastim policijskim inspektorom Singerom
(Žarko Radić). Jedan od većih problema kroz seriju je problem ekonomske
emigracije koji i danas drma brdoviti Balkan, dosta likova su napuštena djeca
usred navedene emigracije. Danas u Hrvatskoj se pak sele cijele obitelji, pa takvih
problema nema.
Serija je emitirana u ljeto 1992. na RTS-u, a što je prolazilo srpskim
gledateljima kroz glavu dok su gledali Mustafu Nadarevića ili pak primjerice
slušali neke hrvatske toponime ili gledali reklame za Podravku na utakmicama
koje gleda lik Nikole Koje, to bi bilo zanimljivo čuti. Srbija kao da je zastala u
1989. na nekoliko sljedećih godina.
S obzirom na viđeno, kroz filmografiju i serije osamdesetih, tj. navedene
primjere, većinom iz Srbije, provlači se jedno specifično nepovjerenje u
institucije, nepovjerenje u policiju, nepovjerenje u bolnički sustav,
nepovjerenje u skrb za mlade. Svi ovi napušteni mladi likovi iz navedene
trilogije lako se mogu zamisliti kako harače kao srpski paravojci bojišnicom u
Istočnoj Slavoniji. Neliječeni PTSP među partizanskom generacijom isto je česti
lajtmovitiv u filmovima. Koliko je starih prdonja iz generalštaba JNA patilo od
istoga kada su krenuli u rat?
Uostalom, bolnički horor je došao u život kroz pakao koje su prolazile bolnice u
Vinkovcima i Vukovaru, a Ovčara koja je pronađena i tzv. Ovčara II koje nije
pronađena, horor su mjesta gdje su JNA i paravojci postrijeljali hrvatske
ranjenike i medicinsko osoblje iz vukovarske bolnice, što ledi samo po sebi krv
u žilama.
Danas gledamo kako Srbijom bijesni epidemija ospica (ili kako ih Srbi zovu
epidemija malih boginja), čovjek se pita ide li civilizacija naprijed ili
unatrag. Ovaj put zaraza nije krenula s Kosova. Hoće li netko za deset godina snimati i film o tome? Gledajući
jugoslavensku kinematografiju kroz osamdesete, pogotovo srpsku, čovjeku je rat
nekako bistriji. Nemar države spram vlastitog stanovništva nije glavni uzrok
rata, ali zasigurno raspad institucija nije pridonio miru.
Vesele osamdesete u muzici vs. nevesele osamdesete u kinematografiji. Svako
vrijeme ima dvije strane. Novi Fosili i Variola vera dio su iste priče, koliko
god da to čudno zvučalo.
(06. 02. 2018.)
Sve
tekstualne sadržaje dopušteno je prenositi, u cjelini ili djelomično, uz
obvezno navođenje autora teksta, naziva stranice i poveznice na
preneseni sadržaj.